Kako je nastao Univerzum i da li to ukazuje na postojanje Boga?

Svako od nas ima subjektivno mišljenje i osjećaje koji su različiti, ali ono objektivno je zajedničko svima nama, a to je korištenje razuma i logike te umnih sposobnosti koje imamo da bi dolazili do zaključaka, a nikako naša subjektivna osjećanja koja se razlikuju od čovjeka do čovjeka. Pa tako, nekom je sport promijenio život, nekome Isus, nekome Buda, nekom ljubav prema partneru, ali kako da znamo šta je od toga univerzalna istina kada je kod svakoga različito ono subjektivno. Do istine možemo doći objektivnošću i otvorenog uma uz korištenje razumskih sposobnosti, logike, istraživanja i analize.

Od suštinske važnosti je da ovo stavimo na svoje mjesto i zato se, prije samog čitanja, pažnja skreće na korištenje razuma i logike, a ne subjektivnih osjećanja, jer ako ne koristimo razum koji imamo samo mi ljudi, po čemu ćemo se razlikovati od životinja i ostalih bića na zemlji, koji samo zadovoljavaju svoje strasti; glad, žeđ, razmnožavanje i ostale stvari slijedeći samo urođeni instinkt? Nekoliko primjera korištenja razuma:

a) Ako nam pokuca na vrata neko pun tetovaža i sa pištoljem u ruci, a mi ga kroz špijunku vidimo, pitamo ko je te on kaže da prodaje slikovnice za djecu, hoćemo li mu otvoriti? Naravno da nećemo, jer ne izgleda kao onaj za koga se predstavlja, naprotiv, sumnjiv je.

b) Krug ne može biti kvadrat; on može iz kruga preći u kvadrat i obratno, ali ne može u isto vrijeme biti oboje.

c) Ako neko udari čovjeka pa kaže da to nije bio on, nego neko ko izgleda totalno identično kao on, svima je jasno da laže bez sumnje.

d) Dio nečega je uvijek manji od cjeline toga.

e) Nešto ne nastaje iz ničega.

f) Red ne nastaje iz nereda (bez inteligentnog posredništva).

Oko ovih  i sličnih primjera se svi slažemo jer su zaključci toliko očiti da čak ne zahtijevaju ni objašnjenje. Pa ako koristimo zdrav razum u ovim i ostalim životnim situacijama, mnogo je bitnije da ga koristimo u suštinskim stvarima koje se tiču nase egzistencije.

Tako ćemo koristeći razum, logiku, naše iskustvo i saznanja doći do mnogih velikih otkrića, zaključaka i odgovora na pitanja koja smo svi postavili sebi bar jednom; je li svemir vječan, odakle dolazim, zašto postojim, imam li svrhu postojanja i slično.

Krenimo na avanturu za odgovorima sa nekoliko zakona logike, naoružani zdravim razumom koji nas krasi te objektivnošću i nepristrasnošću bivajući tako fer prema sebi prije svega, a onda i prema drugima.

1. Sve stvoreno ima početak

U našoj mjerljivoj prirodi ne postoji nešto beskonačno, a iako taj termin postoji u teoriji, njega nema nikad i nikako u mjerljivom svijetu koji nas okružuje, što su potvrdili filozofi i naučnici među ateistima priznavajući da imaju “problem” objašnjenja početka univerzuma koji nije postojao. U tom smislu Arno Penzias, dobitnik Nobelove nagrade u fizici, kaže: “Astronomija nas vodi do jedinstvenog događaja; svemira koji je nastao iz ničega, a delikatno je balansiran da pruži uvjete potrebne za život. Zapažanja nauke izgleda da ukazuju na natprirodni plan.”[1] Takođe, doktor fizike i kosmolog Aleksander Vilenkin na divan način govori: ”Kaže se da argument uvjerava razumnog čovjeka, a dokaz je ono što može uvjeriti čak i nerazumnog čovjeka. Uz dokaz sada na snazi, kosmolozi se ne mogu više skrivati iza mogućnosti vječnog svemira. Nema bijega, oni se moraju suočiti sa problemom kosmičkog početka.”[2] On je potvrdio to riječima: “Svi dokazi koje imamo govore da svemir ima početak.”[3]

Prije nego krenemo dalje, pogledajmo praktično samo jedan primjer nepromijenjenih zakonitosti u prirodi; drugi zakon termodinamike. Ovaj zakon nam objašnjava činjenicu da je upotrebljiva energija u svemiru sve manja i manja te je naposlijetku neće biti nikako.[4] To je prirodna tendencija kompleksnih i uređenih sistema da, sa vremenom, postaju jednostavniji i neuređeniji.[5] Kada se toplo i hladno tijelo spoje, toplotna energija će prelaziti u hladnu, dok ne postanu jednake. Temperatura neće nikada spontano i sama ići obratno; iz hladnog u toplo stanje. U praksi to znači; vruća kafa će se ohladiti, naše tijelo ostariti, umoriti se i prestati raditi nakon čega će istruhnuti, ova knjiga koju čitamo će se raspasti u budućnosti, Sunce potrošiti svoju energiju i prestati sijati (što je opštepoznato među naučnicima). Uz dovoljno vremena, sve stvari truhnu i raspadaju se. Primjeri su apsolutno svuda oko nas jer sve u kosmosu podliježe ovom zakonu, te on konstantno troši svoju upotrebljivu energiju a odstupanja od ovog zakona nema. Zato engleski fizičar, astronom i matematičar Arthur Eddington kaže: “Zakon da se entropija (nered) stalno povećava drži vrhovnu/najveću poziciju među zakonima prirode.”[6] Fizičar G. N. Hatspoulous tvrdi: “Ne postoji ni jedan zabilježen eksperiment u historiji nauke koji je u suprotnosti sa drugim zakonom termodinamike ili njegovim posljedicama.”[7]

Sve nas ovo vodi do logičkog zaključka i naše poente; da svemir ima početak. Da je on vječan u prošlosti, do sada bi potrošio svoju energiju i mi ne bismo postojali. Kao što se kafa ohladi, i svemir bi se ohladio i bio u stanju potpune entropije; nereda, nepokretnosti, hladnoće i jednake temperature svuda. Zvijezde bi se ugasile, planete pretvorile u prašinu te bi zavladao potpuni mrak. Samom činjenicom da smo živi, da Sunce sija i galaksije se kreću, znamo da svemir nije beskonačan u prošlosti jer nije došao do spomenutog stanja entropije, koja je neizbježna sudbina istog u budućnosti.

Pogledajmo ovaj zaključak i sa staništa matematike. Naime, američki matematičari Kesner i Newman su definirali razliku između beskonačnosti u matematičkom smislu i one stvarne vječnosti objekata u fizičkom svijetu (poput nas, predmeta, planeta), te snažno razdvojili jednu od druge i zaključili: ”Egzistencija (postojanje) u matematičkom smislu je potpuno drugačije od postojanja objekata/stvari u fizičkom svijetu (koji nas okružuje). Beskonačnost zasigurno ne postoji u istom smislu kao kada kažemo; ‘mnogo je ribe u moru.'”[8] Izreka/fraza na engleskom jeziku; “there are plenty of fish in the sea”[9] u značenju; “mnogo je ribe u moru” označava postojanje drugih opcija pored jedne, ali ni u kom slučaju ne označava beskonačan broj istih. Spomenuta fraza se najčešće koristi kao utjeha osobi koja je prekinula vezu sa svojim partnerom, govoreći joj da ima drugih osoba pored one sa kojom su prekinuli. Međutim, mi znamo da je taj broj ograničen jer nema beskonačno ljudi na planeti. Potvrdu ovome nam daje možda i najbolji matematičar prošlog stolječa David Hilbert sa jasnim citatom: “Beskonačnost je nemoguće pronaći u stvarnosti. Ona ne postoji u prirodi, niti daje legitiman temelj za racionalno razmišljanje.”[10] Još jednostavnije rečeno; broj prošlih događaja mora biti konačan, a nikako beskonačan.

Ako sve ovo primijenimo na univerzum, jasno je da nije beskonačan, nego da mora imati početak. Naša prošlost je stvarna i automatski mjerljiva, a čim se može mjeriti, znamo da ne može biti vječna.

1. Dizajn

Kada vidimo da su određene stvari svrsishodno uređene/namještene i međusobno djeluju po zakonima, šablonima i obrascima da obave funkciju mimo svojih pojedinačnih mogućnosti, naše ljudsko iskustvo nam govori da to mora biti prethodno dizajnirano, organizirano i napravljeno, poput; odjeće, kafe aparata, automobila ili kompjutera. Niko ne bi rekao da su nastali sami od sebe, nego njihov precizan rad upučuje na dizajn.

Ako pogledamo činjenice vezane za našu planetu vidjet ćemo precizan red koji vlada te mnoge tragove dizajna; redovno izmjenjivanje dana i noći, sastav gasova u atmosferi je perfektno raspoređen da bi mi mogli živjeti, ozonski prsten koji naš štiti od štetnih zraka, tačnu udaljenost Zemlje od Sunca da ne možemo izgoriti niti smrznuti se, Zemlja rotira oko svoje ose i Sunca tačno preciznom brzinom koja nam omogućava život, imamo planetu pored naše čija gravitaciona sila preusmjerava meteore da nas ne pogode i tako “u nedogled”. Što više istražujemo, to više shvatimo preciznost i (skoro pa) nevjerovatan dizajn koji je prisutan.

Ako odemo i šire u univerzum, vidjet ćemo jasne i precizne zakone kojiim je uređen svemir; gravitaciona sila, zakoni termodinamike, slabe i jake nuklearne sile ili putanje po kojima se galaksije sreću a da ne dolazi do sudara njihovih tijela, precizna struktura koja je prisutna kroz fundamentalne konstante i količine u univerzumu, poput: brzine svijetlosti, gravitacione konstante, Plakove konstante, Plakove energije-mase, mase elektrona, protona i neurona i mnoštvo sličnih koje je, između ostalih, nabrojao i objasnio doktor matematike James B. Stein u svojoj knjizi[11] i drugi. Eric Metaxas je istražio i otkrio u 2014. godini da je broj precizno podešenih parametara esencijalnih za naš život porastao na 200.[12]

Spomenute konstante i fizički zakoni moraju biti izuzetno precizni da bi život bio moguć. Precizno podešavanje znači da univerzum mora imati izuzetno tačan set zakona da bi (veoma kompleksan) život postojao. Na primjer, elektromagnetna sila omogućava mnoge ključne procese; sporo gorenje zvijezda, sintezu karbona u zvijezdama, izgradnju atoma, stabilizaciju protona i druge hemijske procese.[13] Bez gravitacione sile ne bi bilo zvijezda jer ona drži materiju u zvijezdama zajedno, što opet znači da ne bi bilo ni planeta.[14] Bez nje ne bi bilo atoma niti bi se mogla prenositi energija sa zvijezda na planete. Snažna nuklearna sila povezuje sastojke protona, neutrona i drugih hadrona (subatomskih čestica), te spaja protone i neutrone u formiranju nuclei-a (jezgra).[15] Da je ova sila jača za 0,5% ne bi bilo karbona, a da je 0,5% slabija praktično ne bi postojao oksigen.[16]

Ako bi jednu ovu nevjerovatnost (konstantu) množili drugom, pa trećom i tako dalje (što je potrebno jer djeluju uzajamno da bi kosmos opstao), naš um ne bi mogao razumjeti niti prihvatiti te nedokučive brojeve. Naučnici su došli do šokantnih spoznaja da je svaka od ovih nepromjenjivih konstanti pažljivo odabrana na zapanjujuće preciznu vrijednost, koja nam omogućava život. Pa ako bi neka od ovih konstantni bila promijenjena bukvalno za “dlaku”, nikakav fizički, interaktivni život bilo koje vrste ne bi postojao. To znači: ne bi bilo zvijezda, planeta ni života. Pa hoćemo li ovaj kreativni sklad, snagu i mašineriju pripisati “slučajnosti” ili inteligentnom dizajnu?

Primjeri su mnogobrojni pa umjesto njih pogledajmo svjedočenja najvećih naučnika danas umjesto toga. Kosmolozi Idit Zehavi i Avishai Dekel kažu: “Kakogod, ovaj univerzum izgleda da zahtijeva tako precizno podešavanje inicijalnih uslova koji su u očiglednom sukobu sa zdravim razumom.”[17] Britanski kosmolog i astrofizičar Martin Rees konstatuje: “Život kakvog poznajemo zavisi od vrijednosti nekoliko osnovnih fizičkih konstanti koje su izuzeto osjetljive na svoje numeričke vrijednosti. Priroda nam izlaže izvanredne slučajnosti.”[18] Teorijski fizičar i matematičar Freeman Dyson u svojoj knjizi sumira: “Što god više istražujem univerzum i detalje njegove arhitekture, to nalazim da je on na neki način znao da mi dolazimo.”[19] Svjetski poznati Stephen Hawking kaže: “Izvanredna je činjenica da su vrijednosti ovih brojeva izgleda veoma precizno podešeni da omoguće razvoj života.”[20] Američki teorijski fizičar i nobelovac Frank Wilczek: “Izgleda da život zavisi od delikatnih slučajnosti koje nismo u stanju objasniti.”[21] Britanski astrofizičar Paul Davies kaže: “Za mene to predstavlja moćan dokaz da se nešto dešava iza svega toga. Čini se kao da je neko precizno podesio zakone prirode da napravi univerzum. Utisak/prisustvo dizajna je nadmoćan/neodoljiv.”[22] U drugoj knjizi on konstatuje: “Zakoni (fizike)…čini se da su produkt neizmjerno genijalnog dizajna. Univerzum mora imati svrhu.”[23] Astrofizičar Fred Hoyle kaže: “Tumačenje činjenica zdravim razumom ukazuje na to da se superintelekt poigrao sa fizikom, kao i sa hemijom i biologijom, te da ne postoje slijepe sile vrijedne spomena u prirodi. Brojevi koji se izračunaju iz činjenica za mene izgledaju toliko neodoljivi/nadmoćni da se stavi ovaj zaključak gotovo izvan sumnje.”[24] Praktično svi naučnici tvrde da je svemir precizno podešen sa svojim zakonitostima da omogući život.

Ako prihvatimo da je kafe aparat dizajniran, a svi umno sposobni ljudi to kažu, takođe je perfektno racionalno i razumno priznati da je univerzum dizajniran, zbog zakona i činjenica na kojima opstoji. Što je sistem kompleksniji i uređeniji, više je funkcionalan i veći je nivo inteligencije iza njega. Kako kafe aparat ima svog dizajnera, razum i ljudsko iskustvo nam govore da i uređeni kosmos ima svog Dizajnera.

1. Ex nihilo nihil fit

Jedno od najstarijih načela filozofije je “ex nihilo nihil fit”[25], što znači da “iz ničega ne nastaje nešto”. Saznanja i otkrića nauke nam ukazuju da univerzum ima početak zajedno sa materijom, vremenom i energijom, kao što je to sumirao britanski fizičar Paul Davies[26] i mnogi drugi. Znamo da svemir nije mogao doći iz ničega, jer iz ničega ne nastaje nešto. To je jednostavno neprihvatljivo i nemoguće ostvarivo. Ovo je nepobitan filozofski princip, kao što je P. J. Zwart u svojoj knjizi obrazložio i sumirao: “Ako bilo šta nalazimo nezamislivim, onda je to da nešto može nastati iz ničega.”[27] Ništa što danas vidimo i posmatramo nije postojalo prije tog trenutka (početka univerzuma), te je logično i neophodno, na osnovu prethodna dva poglavlja te spomenutog načela, zaključiti da je nešto izvan tog vremena, prostora i materije prouzrokovalo i stvorilo taj grandiozni događaj.

1. Uzročnost

Filozofsko pravilo kaže da sve što je postalo/nastalo ima uzrok[28]. Bez obzira što u prirodi imamo sve materijale, rude, temperature i vremenske uslove, nikad nećemo naći da je kompjuter ili sat nastao sam od sebe. Ljudsko iskustvo nam govori da iza tih stvari stoji uzrok, odnosno neko ko ih je oblikovao i napravio shodno određenim obrascima/zakonima, te da su napravljeni sa namjerom. Jednostavno, imaju svoj uzrok. To su osnovna pravila logike! Šta god da vidimo, znamo da je imalo uzrok. Tako u kosmosu nalazimo tragove dizajna gdje god pogledamo, kao i njegov početak (kojem je prethodilo njegovo nepostojanje), te je shodno zakonu uzročnosti razumno zaključiti da postoji njegov krajnji Uzrok, koji je neophodno drugačiji od vremenskih/ovosvjetskih uzroka. Da Uzrok nije postojao, ne bi bilo ni kosmosa jer prostor, vrijeme i materija imaju početak (kao što smo i obrazložili). Nerazumno je vjerovati da nešto može iz nepostojanja preći u postojanje, a još poraznije je tvrditi da se to desi bez uzroka. Kako umno prihvatiti da nešto ekstremno precizno  podešeno (univerzum i sve u njemu) nastaje iz ničega? Sve spomenuto je dokaz da je Uzrok stvarnost te je van kosmosa i njegovih zakonitosti.

Svemir mora imati svoj uzrok-nešto što ga je pokrenulo, napravilo i tako precizno dizajniralo da omogući život. Reći nešto suprotno tome bi značilo da idemo protiv svega ljudskog što znamo; iskustva, razuma, naučnih saznanja i logike.

Evo primjera radi ilustracije do sad spomenutih zakonitosti:

Mobitel je sastavljen od nekoliko osnovnih elemenata; plastike, stakla, silikona i par plemenitih metala. Plastika dolazi iz nafte, dok staklo i silikon dolaze iz pijeska. Praktično, mi koristeći mobitel držimo naftu i pijesak u našim rukama svaki dan. Sada zamislimo da hodamo pustinjom, bogatom naftom i pijeskom te nađemo mobitel. Da li bi ikada pomislili da je taj mobitel produkt miliona godina “slučajnih” događaja? Vjetar je puhao, sunce sijalo, kiša padala, gromovi udarali, nafta proključala, kamile hodale i nakon miliona i miliona godina mobitel se formirao? Da li bi iko rekao da je ovo moguće i ostvarivo? Ili da uragan prođe velikim otpadom raznih materijala, da li iza njega ostane formiran avion ili auto? Ako dopustimo sebi kao razumnim bićima da to kažemo, onda nakon toga možemo tvrditi šta god nam padne na um! Niko razuman ne bi prihvatio ova objašnjenja.

Kad je mobitel iz pustinje u pitanju; mi vidimo da radi po striktnim i preciznim zakonitostima (prisutan dizajn), znamo od kojih materijala je napravljen (nije iz ničega) i otprilike kada (nije vječno tu stajao), te da nije nastao sam od sebe (ima uzrok). Pa zašto onda da ne budemo dosljedni te koristimo ovakvo objašnjenje i za univerzum, koji je neuporedivo mnogo puta kompleksniji od mobitela ili aviona?

Sada se možemo zamisliti i upitati; kako objasniti da je kosmos  nastao iz ničega, odakle potiče, ko ga je stvorio, uredio po mjeri da opstoji, ko ga održava i mnoga slična pitanja?

Postoje 4 okvirne mogućnosti kad je u pitanju početak svemira (ili bilo čega u prirodi, jer sve što vidimo ima početak):

a) Nastao od ničega? Svako razuman će reći da nešto ne nastaje iz ničega; nula uvijek daje nulu. Ako ja u torbi nemam novaca, i zavučem ruku, zagrabim i dadnem vam to, kolko novaca ćete dobiti? Ili ako zagrabim vode iz presušene rijeke, hoću li imati vode u rukama? Naravno da ne, stvari ne nastaju iz ničega, nula nema vrijednost, niti masu, ni energiju niti mogućnosti da djeluje.

b) Sam sebe napravio? Ovo je još veća nemogućnost jer nešto što ne postoji nema snagu da djeluje pa kako da uradi bilo šta? Pošto znamo da univerzum nije postojao, nije mogao ni napraviti sebe. Ovo bi značilo da je postojao i nije postojao u isto vrijeme, pa zamislimo primjer; moze li majka roditi samu sebe? Apsurd, zar ne?

c) Stvoren od nečega stvorenog? Univerzum ne može biti rezultat stvaranja npr. drugog univerzuma zbog apsurdnog beskonačnog vraćanja unazad, pa da kažemo: univerzum 1 je rezultat univerzuma 2, koji je rezultat univerzuma 3, koji je opet rezultat univerzuma 4 i tako beskonačno. Mi ne bi imali univerzum danas, ne bi postojali! U ovom slučaju nemamo niz stvarnih uzroka/povoda nego imamo niz nepostojanja, ali činjenica da postoji svijet oko nas, njegov konačni uzrok mora biti nešto drugačije od privremenih/prolaznih uzroka/povoda; vremena, prostora, energije i ostalog.

Možda zvuči komplikovano, ali evo primjera radi lakšeg razumijevanja. Radnik u fabrici mora da uradi neki posao, pa pita svog nadređenog može li dobiti potrebni alat. Nadređeni mu kaže da sačeka jer on treba provjeriti sa svojim nadređenim. Zatim taj drugi nadređeni kaže isto, pa njegov nadređeni kaže takođe identično; sačekaj dok ne provjerim sa svojim šefom, pa taj šef njemu kaže da sačeka dok provjeri sa svojim nadređenim, i tako unedogled. Hoće li onaj radnik ikada uraditi svoj posao? Naravno da neće! Radnik će čekati sve dok ne dobije naredbu od nekoga. Ako će ikada uraditi posao, mora postojati osoba koja će izdati naredbu.

Tako i univerzum nikad ne bi bio stvoren, i on ne može biti rezultat nečeg drugog stvorenog (bio to drugi univerzum, “vanzemaljci” ili ostale nebuloze koje ljudima naumpadaju), jer bi se stvarali tako zauvijek (a kako smo spomenuli zauvijek ne postoji u fizičkom svijetu), dok bi pitanje uvijek ostalo neodgovoreno; odakle nam onaj prvi univerzum? Šta je uzrok njemu?

d) Univerzum je stvoren od nečega Nestvorenog?

Ovo je logičan slijed i razuman zaključak. Ako primijenimo princip iz prethodne stavke na univerzum, zaključit ćemo da je Kreator istog Nestvoren zbog racionalne nužnosti, jer ne možemo imati beskonačan niz stvorenih kreatora. Univerzum mora imati vanjski uzrok! Ovo je intuitivno i najbolje objašnjenje za porijeklo svemira i svega u njemu, uključujući i nas. Filozof Abraham Varghese objašnjava ovo na jednostavan ali snažan način: “Sada se teisti i ateisti mogu složiti na jednoj stvari: ako bilo šta postoji, mora postojati nešto što ga prethodi i koje postoji oduvijek. Kako je ova vječno postojeća stvarnost nastala i postala? Odgovor je da nikad nije ni nastala. Postoji oduvijek! Pa izaberite: Stvoritelj ili univerzum. Nešto je oduvijek postojalo.”[29]

Zar nije lijepo koristiti naš razum koji imamo i doći do vrlo jasnih zaključaka bez “razbijanja glave” nepotrebnim komplikacijama?

KARAKTERISTIKE UZROKA SVEMIRA

Ako nastavimo sa logičkom analizom stvari, spoznat ćemo nešto vrlo značajno o tom Uzroku univerzuma, da je:

a) Vječan, jer nije stvoren i nema početak-postoji oduvijek, On je taj uzrok svega što ima početak, kao što smo argumentovali.

b) Uzvišen Drugačiji od stvorenja (univerzuma, ljudi, životinja), materije, vremena i prostora. On je stvorio sve fizičko ali nije dio toga, nego je van fizičkog svijeta-razdvojen od stvorenja. Ako mi napravimo kompjuter, mi ne postajemo kompjuter, drugačiji smo od njega. A razlika između Stvoritelja i stvorenja je neuporedivo veća, pa je On Drugačiji od svega što zamislimo.

c) Da ima volju, jer je stvorio ograničene posljedice/dejstva koji imaju početak poput univerzuma. On je izabrao da to stvori, a taj odabir ukazuje na volju.

d) Samoodrživ i Svemoćni, jer postoji vječno ne zaviseći od bilo čega, te je stvorio i održava ogromni kosmos.

e) Sveznajući, jer je uspostavio našem razumu (skoro) nepojmljive zakone, a to implicira da je Zakonodavac i Inteligentan.

f) Jedan Jedini! Ako bi ih bilo više, ne bi mogli primijeniti ove atribute koji odgovaraju samo jednom. Kako da imamo 2, 3 ili više svemogućih bića kad bi uvijek jedan nadjačavao drugog, ili bi dijelili snagu i vlast? Jedan bi nametao svoju volju nad drugim što bi rezultiralo u neuređenom svemiru koji bi bio u haosu. Sve to znači da niko od njih ne bi bio apsolutno snažan, niti ima potpuno znanje, volju i slično, jednostavno nema smisla. Jednoća Stvoritelja ne samo da je instiktivno i logično, nego je i najbolje objašnjenje.

Da je Stvoritelj Jedan, odgovara na mnoga pitanja i najjednostavniji je zaključak, jer bi  više njih dalo mnogo pitanja i (ni)malo odgovora. U nauci/filozofiji ovo pravilo se naziva tzv. “Okamova britva”[30], gdje se daje prednost najjednostavnijem objašnjenju koje je lahko shvatljivo, prihvatljivo, razumno i odgovara na mnoga pitanja, a nikako komplikovanju preko potrebe uz davanje novih pitanja.

Ako bi rekli da ima više kreatora, to bi neminovno povuklo za sobom mnoga pitanja: kako dijele snagu, ko upravlja čime, ko je jači, veći, moćniji, stariji, ko je autoritet među njima, ko je stvorio i ko održava šta i tako unedogled! Racionalno je nemoguće prihvatiti više njih i odgovoriti na ova pitanja. Pored toga, ideja o više kreatora predstavlja komplikovanje bez potrebe jer Jedan Stvoritelj (kojeg većina ljudi naziva Bogom) gore spomenutih osobina je itekako kompetentan i dovoljan kao neophodno objašnjenje postojanja fascinantnog univerzuma i svega u njemu. Precizan mehanizam i harmonija rada u kosmosu koji se ne mijenja takođe ide u korist jednog Tvorca istog.

DODATNI ARGUMENTI POSTOJANJA STVORITELJA

U korist postojanja Kreatora univerzuma i svega u njemu možemo nabrojati još mnogo argumenata, ali spomenut ćemo samo neke:

1. Činjenica da imamo lično iskustvo upućuje na Božanstvo. Svako drugačije reaguje na hranu, osjećaje, na materijalne stvari i niko ne može objasniti te stvari, pa ni nauka niti materijalizam. Koliko god neuropsihijatrija napredovala, pa makar čitav mozak analizirana, nikad ne može objasniti kako se neko osjeća dok pije sok ili jede voće. Na primjer, mozak Ajnštajna i mozak ptice nema prevelike razlike, oba su skupina drugačije uređenih molekula, ali postojanje svijesti/unutrašnjeg iskustva u ljudi (koja potiče iz stvari koje su nesvijesene same od sebe; od materije koja nema svijest) može objasniti postojanje Boga, da nam je On to dao.

Kako objasniti da svijest nastaje iz stvari koje su fizičke, “slučajne” i skup molekula nesvjesnih samih po sebi. Nauka ne može objasniti stanja naše svijesti jer je ona nefizička i ne može biti posmatrana. Ako je sve što imamo materija i krenemo sa njom, nikada nećemo dobiti svijest, a historija univerzuma je ustvari uzimanje komadića te materija i preuređivanja istih. Svijest se ne može objasniti materijalizmom jer nije proizvod materije.

Mnogi ateisti priznaju da ne mogu objasniti porijeklo svijesti i naših subjektivnih osjećanja. Pa tako materijalista i neurolog, profesor Christof Koch, nakon istraživanja koja su trajala čitavu njegovu karijeru, priznaje da je obeshrabrujuće za naučnu metodu to što ne može objasniti kako dio organizirane materije (mozak) može imati unutrašnju perspektivu (subjektivno iskustvo, svijest), dok je nauka u mnogim drugim granama  plodonosna.[31] Istina je da naturalizam nema razuman način da objasni pojavu mentalnih svojstava u kosmosu. Doktor psihologije sa Harvarda, Ned Block, priznaje da nemamo pojma kako se svijest mogla pojaviti iz nesvijesnih stvari (materije) riječima: “Nemamo ništa, vrijedno spomena, da nazovemo istraživačkim programom. Istraživači su zbunjeni.”[32]

Pošto svijest postoji a nije fizička (od materije), onda nauka nikad neće dati objašnjenje za nju, jer je ona ograničena na stvari koje može posmatrati i analizirati a tiče se samo materijalnog svijeta (o čemu će biti govora u nastavku). Postojanje svijesti kod ljudi, jedino je moguće objasniti postojanjem Sveznajućeg Stvoritelja koji je uporedo sa stvaranjem univerzuma, materije, prostora, energije i vremena, stvorio i svijest ljudima sa svrhom da je koristimo.

2. Mi ljudi posjedujemo racionalne sposobnosti, koje su potrebne za nauku i ostalo što radimo. Zar nije interesantno što samo mi ljudi imamo razum kojom možemo razumjeti univerzum i okolinu u kojoj živimo? Mi ljudi smo dizajnirani da otkrivamo stvari koristeći intelekt, razum, logiku i svjesnost te tako shvatimo realnost u kojoj živimo. Najbitniju stvar koju trebamo spoznati je upravo Kreatora svega, jer kako vidimo, sve strelice, dokazi i argumenti upiru u Njega kao neospornu realnost.

3. Postoje određene samoevidentne istine koje ne zahtijevaju objašnjenje niti dokaz[33], poput našeg razuma, ili spoznaje da je drvo koje gledamo ili dodirujemo stvarno. Postoje stvari koje se dešavaju u ovom svijetu koje su takve i u filozofiji/nauci poznate kao “osnovna uvjerenja”.

Postojanje Kreatora svega stvorenoga je takođe očigledna istina i osnovno uvjerenje jer nam treba uzrok ovog univezuma u kojem živimo, kojeg vidimo i koji nesumnjivo postoji. Ako univerzum postoji, a prethodi mu njegovo nepostojanje, nameće se činjenica da ga je neko moćan morao stvoriti, urediti i brinuti o istom. Odbiti Boga je isto kao odbiti realnost i svijet u kojem živimo, a svi smo uvjereni u njega i smatramo ga očiglednom istinom.

4. Moralne vrijednosti ne mogu biti određene ljudskim djelovanjem i mišljenjima, jer se one razlikuju u zavisnosti od naroda, običaja, tradicije, vremenskih prilika i slično. Na primjer, u Hitlera bilo normalno istrebljivati židove, dok je kod drugih to uzrokovalo zgražavanje. Negdje je moralno mučiti čovjeka do smrti, učiniti incest, ukrasti i “mali milion” sličnih primjera dok je kod drugih to potpuno neprihvatljivo. Svako bi tako pravdao sebe na osnovu svog subjektivnog mišljenja. Tako je Bog jedini temelj koji prevazilazi tu ljudsku subjektivnost (vlastita mišljenja), i bez Njega nemamo racionalnu bazu niti temelj za objektivnu moralnost-šta je dobro a šta zlo. U protivnim, moralnost bi se mijenjala u zavisnosti od vremena, prostora i potreba ljudi, ne bi bila konstantna, kao i sve drugo što čovjek izmišlja i mijenja po potrebi.

5. Pravda u ovome svijetu kroz njegovu historiju u velikoj većini slučajeva nije bila zadovoljena. Oni sa snagom su ugnjetavali slabije, ljudi su trpili zbog boje kože, spola, godina, određenih hendikepa koje imaju i slično. Neko je bogat, neko siromašan, neko zdrav, neko bolestan, neko lagodno živi a neko teško. Oni koji urade loše djelo i izađu pred korumpirani i nelegitimni ovosvijetski sud (ako uopće dođe do optužnice), biva neadekvatno kažnjen, a nerijetko i oslobođen. Kako će Staljin adekvatno odgovoriti za 20 miliona ubijenih ljudi, ili onaj koji krade, laže, vara ljude i slično.

Sve nabrojano i mnogo toga ne može ostati neriješeno. Praksa pokazuje da pravda na ovom svijetu nije zadovoljena u velikoj većini slučajeva, pa zbog toga mora postojati događaj obračuna naših djela, kada će na snazi biti apsolutna pravda i gdje se nikome neće učiniti ni trunka nepravde a potlačeni sa ovog svijeta dobiti pravdu. Upravo ovdje imamo potrebu za Bogom, Koji sve zna, vidi, čuje i pamti, da izravna (ne)pravdu života na ovom svijetu.

6. Sve što postoji na ovom svijetu ima ograničene fizičke kvalitete (boju, veličinu, oblik i drugo) i zavisi od stvari koje su van njih samih, što znači da ljudi, životinje, svemir i ostalo postoji oslanjajući se na nešto pored sebe. Niko od nabrojanih nije samoodrživ, na primjer; mi smo nekad zavisili od naše majke a danas zavisimo od hrane, zraka, vode, svjetlosti i ostalog kao što zavise i ostala bića na zemlji. Planete zavise od materijala i zakona te čitav univezum od materije, uređenosti i precizno podešenih konstanti od kojih smo neke spomenuli. Na kraju ili naposljetku tih zavisnosti mora stajati neko Nezavistan od ovog svijeta, Slobodan od potreba, koji će pokrenuti sva ta zavisna stvorenja i zakonitosti, inače bi imali beskonačan broj stvari koje zavise od nečega a beskonačnost ne postoji u realnosti kako smo već konstatovali.

Ovakvih i sličnih primjera je mnogo, ali zadovoljit ćemo se nabrojanim.

Nakon što smo otvorenog uma i objektivnog pristupa prišli stvarnošću, sa sigurnošću možemo reći da čovjek koji jede, pije i ima nebrojene potrebe poput zraka, hrane ili zdravlja ne može biti ovaj Stvoritelj Koji je potpuno drugačiji od ljudi, jer čovjek ne može stvoriti ni mušicu, niti smrt svoju zaustaviti a još manje da stvori univerzum sa svim zakonima u njemu i brine se o istom. Još manje od njega Kreator može biti kip/idol koji niti čuje niti vidi, niti ima razum, kao ni mrtva priroda, vatra ili životinja koja nema pameti, niti Sunce ili Mjesec koji samo rade svoj posao po ustaljenoj putanji nemajući slobodnu volju niti mogućnost da rade drugačije ili nešto drugo što ljudi prihvataju mimo Jedinog Vjećnog Stvoritelja svih ovih nabrojanih i ostalih stvorenja. Pa budimo fer prema sebi i nemojmo se ponižavati, ići protiv svog razuma te činiti nepravdu Stvoritelju nebesa i Zemlje te sebi samim.

Priredio: Eldin Bečar

---

[1]Bradley Walter, “Designed or Designoid? In Mere Creation: Science, Faith & Intelligent       Design”, Inter-Vasity Press.1998, str. 40

[2]Alexander Vilenkin, “Many Worlds in One: The Search for Other Universe” Hill and Wang, 2006., str. 176

[3]Lisa Grossman, “Death of the eternal cosmos”, časopis New Scientist br. 213, 2012.,  str. 6-7

[4]A.W. Smith, J.N. Cooper, “Elements of Physics”, 8. izdanje, 1972., str. 241

[5]R.B. L.insday, “Phisics-To what extent is it deterministic?” American Scientist, Vol. 56, Br. 2, 1968., str. 100-111

[6]Arthur S. Eddington, “The nature of the Phisical world”, 1927.

[7]Stuart, Gal-Or, Brainard, “Deductive quantum thermodynamics in a critical review of thermodynamics”, 1970., str. 78

[8]Edward Kesner, James R. Newman, “Mathematics and the Imagination”, 1940., str. 61

[9]http://idioms.thefreedictionary.com/there+are+plenty+more+fish+in+the+sea

[10]  David Hilbert, “On the Infinite, Philosophy of Mathematics”, 1964., str. 139, 141

[11]James B. Stein, “Cosmic numbers: The numbers that defines our universe”, 2011.

[12]  Eric Metaxas, “Science increasingly makes the case for God”, Wall Street Jurnal, 25.12.2014.

[13]  John Leslie, “Infinite Minds”, 2001., str. 205.

[14]Robin Collins, “The Teleological Argument”, in The Blackwell Companion to Natural Theology, 2009., str. 211-212

[15]Constantinos G. Vayenas, Samatois Souentie, “Gravity, Special Relativity and the Strong   Force”, 2012., str. 13

[16]H. Oberhummer, A. Canto, and H. Schiotti, “Stellar Production Rates of Carbon and Its Abundance in the Universe,” časopis   Science br. 289, 2000., str. 88-90

[17]Idit Zehravi, Avishai Dekel, “Evidence for a positive cosmological constant from flows of galaxies and distant supernovae”, časopis “Nature”, br. 401, 1999., str. 252-254

[18]  Martin Rees, citirao ga Hugh Ross u “The Creator and The Cosmos”, 2001., str. 158

[19]  Freeman Dyson, “Disturbing the Universe” 1979.

[20]  Steven Hawking, “A Brief History of Time”, 10. izdanje, 1998., str. 129

[21]Frank Wilczek “Enlightenment, Knowledge, Ignorance, Temptation” 2007., str. 45

[22]Paul Davies, “The Cosmis Blueprint: New Discoveries in Nature's Creative Ability To Order the Universe”, 1988., str. 203

[23]  Paul Davies, “Superforce: The Search for a Grand Unified Theory of Nature”, 1984., str. 243

[24]Fred Hoyle, “The Universe: Past and Present Reflections,” Annual Review of Astronomy and  Astrophysics, Tom 20., 1982., str. 16

[25]   Nicholas Bunnin, Jiyuan Yu, “The Blackwell Dictionary of Western Philosophy”, 2004., str. 235

[26]   P. C. W. Davies, “Spacetime Singularities in Cosmology in The Study of Time III”, str. 78-79

[27] P. J. Zwart, “About time”, 1976., str. 117-119

[28]   W. T. Stace , “A critical history of Greek philosophy”, 1934.

[29]   Anthony Flew, Roy Abraham Varghese, “There is a God”, HarperOne, 2007., str. 165

[30]“Merriam-Webester Dictionary”, definicija Occam's razor/Okamova britva

[31]Christof Koch, “Consciousness: Confessions of a Romantic Reductionist”, 2012., str. 23-24

[32]J. P. Moreland, “The Argument from Consciousness”. 2009., str. 340

[33]“Merriam-Webester Dictionary”, definicija self-evident truth-samoevidentne istine ili činjenice.