Mark Springer – Od neonaciste do muslimana

Moj put u islam je veoma neobičan. Većina bijelaca koje sam sreo koji su prešli na islam su dolazili iz veoma liberalnih i otvorenih sredina. Moje vaspitanje i odrastanje je bilo daleko od toga. Oboje mojih roditelja su bili pripadnici američke vojske tako da je moj odgoj bio veoma strog. Moj otac je bio veliki rasista i zbog njega sam i ja bio rasista sve do svoje 24-te godine. Sjećam se kao dijete da sam često slušao moga oca kako ružno govori o arapima i muslimanima, ismijava njihov način života i njihovu rasu…

Budući da sam odrastao s tim stavovima, to su postali i moji stavovi. Moje djetinjstvo je bilo veoma teško. Moj otac je bio alkoholičar i poprilično nasilan čovjek. Odrastao sam u stalnom strahu od nasilja nad sobom, mojom majkom i bratom i sestrom. Budući da sam iz takve porodice u kojoj se nisam pronalazio, bilo je normalno da nađem sebi slične među kojima ću se pronaći. A problem je ležao u tome da sam ja svakako bio odgajan na jedan grozan način, i stoga sam tražio prijateljstvo još groznijih ljudi.

Nekoliko godina sam bio uključen u pokret neo-nacista, skin-headsa. Nisam u životu volio biti onaj koji slijedi nego sam uživao da budem vođa. Tako je bilo i sa ovim pokretom neo-nacista. Bio sam veoma poznat i ljudi su me se plašili u gradu u kojem sam odrastao. Moja želja za porodicom i prijateljima nikada nije ubila želju u mom srcu da nešto radim pogrešno nego samo da to radim zbog nepravde. Sjećam se jednog kolege iz škole koji je bio meksikanac, kada sam imao 16 godina koji me je pitao: ”Zašto se družiš sa tim gubitnicima, ti si bolji od toga!”. On je bio u pravu, ali nagađam da jedan dio mene iako je mrzio mog oca, je ipak želio da bude kao on. Od njega sam nasljedio nasilje, rasizam i mržnju. Situacija se pogoršala kada sam bio prisiljen da napustim svoj dom i iselim se. Mislim da je tada već bilo predodređeno da ću završiti kao musliman. Otišao sam od oca, od te mržnje i počeo sam da doživljavam svijet na svoj vlastiti način.

Godine koje su usljedile su bile veoma teške i nastavio sam mnogo godina da živim na način na koji sam i započeo. Opijao sam se, drogirao sam se, dolazio sam u mnoge ozbiljne sukobe sa vlastima. Svo to vrijeme, mjesto koje sam tražio kao surogat porodicu se ispostavilo da je najgore od najgorih, s najgorim ljudima, koji su bili nečasni, nepovjerljivi, nasilni. Napustio sam državu u kojoj sam bio rođen kada sam imao 23 godine i po prvi put sam iskusio život bez ikakve autoritativne figure, to jest moga oca koji mi je visio nad glavom i imao jako negativan utjecaj na mene.

Uvidio sam da mi se život koji je bio sagrađen na lažima i izgovorima polako ruši. Polako sam vidio svu istinu na čemu se bazirao moj život. U tom momentu sam počeo da se preispitujem a posebice moja vjerska ubjeđenja. Pauzirao sam od svega i htio sam da napravim jedan samoobračun. Pošto sam volio da čitam, i ta moja strast se izrodila u kolekcionarstvo, pa sada imam preko hiljadu knjiga, od Kanta, Dekartea do Ramadana i Edwarda. Moja djevojka s kojom sam tada bio u vezi, a koju sam kasnije i oženio je bila također aktivna u pokretu neo-nacista. Nju su vrijeđala moja nova razmišljanja i bila je zabrinuta za mene. Pošto sam jako volio da čitam nekoliko godina sam posvetio iščitavanju mnogih knjiga.

Tada se dešavala Intifada u Palestini, a moj antisemitički otac i rasista je uvijek podržavao jevreje. Sada mislim da je mrzio jevreje, i sve one koji nisu bijelci, ali budući da je više mrzio arape nego jevreje, da je zato podržavao Izrael. Počeo sam detaljnije da izučavam krizu na Bliskom istoku, počeo sam da razmišljam o politici, istoriji. Ponovo sam bio zbunjen jer nisam mogao da shvatim istoriju i politiku tog regiona jer nisam imao shvatanja po pitanju islama. Kao dijete sam išao u crkvu s vremena na vrijeme ali nisam bio čvrst u mojoj vjeri.

Mržnja moga oca prema islamu je bila prenešena automatski na mene bez da sam uopšte išta o tome i pročitao ili razmišljao o tome šta to muslimani vjeruju. Nikada u životu nisam upoznao muslimana. Tako sam počeo da istražujem islam. Ovo je bilo u doba kada je internet postajo sve popularniji tako da sam koristio knjige i internet kako bih izučavao istoriju islama te osnovna vjerovanja muslimana. U to vrijeme sam živio u državi Vašington, i nisam bio upoznat s činjenicom da tamo postoji zajednica muslimana, tako da nisam imao nikoga s kime bi mogao o tim stvarima da razgovaram.

Kratko nakon ovoga, posao moje žene je prebačen u Englesku i tada se sve promjenilo. Kada sam otišao u Englesku, svoja istraživanja sam ostavio po strani. Bio sam u novoj zemlji sa dugom i bogatom istorijom. Proveo sam nekoliko godina putujući diljem Evrope poput istraživača. Nakon nekog vremena neki događaji su ponovo fokusirali moju pažnju na Bliski istok. Bio sam u zemlji koja je imala dugotrajnu i dobru vezu i odnos sa muslimanima iako u gradu u kojem sam ja bio nastanjen nije bilo muslimana. Tada sam krenuo da svom dobrom voljom izučavam islamsko vjerovanje, ideologiju i istoriju.

Tada sam počeo da čitam Kur’an. Iz početka sam počeo da nalazim neke odgovore na moja pitanja, budući da sam bio nesiguran u vlastitu vjeru. Uvijek sam imao ta razmišljanja da Bog nema djece. Shvatio sam da je to kršćansko vjerovanje došlo iz paganskih vjerovanja. Zeus, Odin i ostali paganski bogovi su imali djecu. U slučaju Odina, ime koje je dobila ova prastara religija naroda sa područja Sjeverne Evrope, je dakle vjerovanje u trojstvo koje je sačinjeno od Odina, njegovog sina Tora i njegovog druga Freja. Bilo mi je jasno da je ovo izmišljotina od strane kršćana koja nije imala nikakvog utemeljenja osim na paganskim temeljima.

Sama ideja da je Bog nepravedan i da bi pred njim ja i svi ostali bili odgovorni za grijehe drugih koji su umrli hiljadama godina prije mene se činila tako nepravedna i strašna. Osnovni koncept Boga koji sam imao i ideja da je on nepravedan mi se nikako nije dopadala. Ostala pitanja koja sam imao su se ticala praiskonskog grijeha. Oduvijek sam smatrao da kršćani nemaju mnoge odgovore po pitanju svoje religije. Izučavao sam i judaizam, ali i ta religija je u meni probudila mnoga pitanja umjesto odgovora, bio sam još više zbunjen. Njihov stav prema poslanicima me je zgrožavao. Njihovi vjerski tekstovi su optuživali ove velike ljude za najstrašnije zločine i ja sam odbio da vjerujem u Boga koji bi odabrao takve ljude da vode mase na zemlji. Ako je judaizam takav, kako da im ja vjerujem? Izgledalo mi je sasvim jasno da je su svi odgovori u islamu!

Moja konfuzija je odganana, trojstvo je nestalo kada sam shvatio da je Isa, alejhi selam, istinski poslanik a ne sin božiji. Islam je uvažavao sve poslanike, neka je na njih božiji mir i blagoslov, prepoznao je kako su to bili veliki ljudi. U islamu, i vrijednostima koje islam promoviše, sam vidio odgovor na moja pitanja i problem, ali sam također vidio i budućnost čovječanstva. Problem koji je ležao ispred mene je bio kako da implementujem islam u svoj život. Kao što sam rekao, oženio sam ženu koja je došla iz istih okolnosti kao i ja, i njoj nije bilo lako da se nosi samnom i mojim interesima posebice po pitanju islama i politikom Bliskog istoka.

Znao sam da ću morati drastično promjeniti svoj život, i da počnem da živim na pristojan način, ali sam znao i to da će to iziskivati veoma velike žrtve. Nakon nedugo, bilo je neminovno, razveo sam se od te žene kako bih mogao da prakticiram svoju novu vjeru. Prije nego što sam napustio Englesku, sreo sam jednog mladog Libanonca koji mi je pomogao da u tamnošnjoj džamiji izgovorim šehadet. Razmišljao sam kako bi bilo divno da sam mogao da ostanem tamo i da tamo izučavam vjeru, ali hvala Allahu, kasnije sam shvatio zašto mi je Bog odredio drugačiji put.

Ubrzo sam dobio državni posao na Aljasci. Na Aljasci naravno nema muslimana, možda nešto malo u gradovima Ankoraž i Ferbanks. Radio sam na velikim udaljenostima od ovih gradova, tako da sam koristio vrijeme kako bih čitao i istraživao o islamu, putem internet i drugih izvora. S vremena na vrijeme sam putovao u Vašington D.C. vezano za posao. Tamo sam upoznao nekoliko prijatelja u muslimanskoj zajednici. Tada sam počeo razmišljati o braku. Već nekoliko godina sam bio razeveden i znao sam da čovjek ukoliko želi upotpuniti svoju vjeru mora da se oženi. Bio sam zabrinut po tom pitanju budući da sam bio konvertit. Također sam znao da mnogi muslimani raznih etničkih grupa ne žele za svoje kćerke muža koji je američki konvertit. Ovo me je još više zabrinjavalo jer sam na svom tijelu imao mnoge tetovaže koje sam napravio u mladosti. Nisam bio ubjeđen da ću pronaći porodicu koja će me prihvatiti.

Jedan moj novi prijatelj mi je rekao da zna jednu sestru koja želi da se uda, pa smo stupili u kontakt s njom. Ja sam nazvao sestru putem telefona i razgovarali smo dugo. Nakon nekoliko dana razgovora smo oboje shvatili da imamo dosta toga zajedničkog i dobio sam osjećaj da je ona prava osoba za mene. Što je bilo najvažnije za mene, ona je bila veoma bogobojazna i smatrao sam da i od nje mogu da naučim dosta toga po pitanju vjere, arapskog jezika. Nakon nekoliko mjeseci naše komunikacije odlučili smo se za susret u živo. Tražio sam od Allaha da mi podari sve na halal način, pa tako i ovo.

Uz dozvolu njene porodice, ja sam je posjetio u toku ramazana i oni su me pozvali na iftar i sehur. Bio sam veoma nervozan. Roditelji moje buduće supruge su oboje iz Saudijske Arabije, i oboje su bili rođeni u Mekki. Sa svojim spoznajama po pitanju kulturalnih različitosti i tradicije, bio sam ubjeđen da ću se susresti s problemima. Međutim, oslonuo sam se na Allaha, sa velikom knedlom u grlu sam krenuo da upoznam ovu sestru, i njenu porodicu. Stigao sam u Vašington, D.C. gdje me čekao taksista odjeven kao Arapin kojeg sam poselamio. Pošto je već bilo vrijeme iftara, on se iftario s hurmom i pitao me je da li postim, na što sam odgovorio da postim. On me tada počastio sa hurmama. Ovaj gospodin je bio iz Afganistana. To sam doživio kao veoma pozitivan znak. Nakon što sam otišao u hotel, pomolio sam se Bogu i znao sam tada da će On za mene odabrati ono što je najbolje. U glavi su mi se vrzmale razne misli.

Stigao sam do njihove kuće, pozvonio sam zvono na vratima, i oko 10tak ljudi mi je otvorilo vrata. Stariji ljudi, sestre, braća, sinovi, i ostali prijatelji. Lijepo su me dočekali i pozvali me unutra. Izuo sam svoje cipele i ušao a oni su me pozvali na večeru. U toku te večeri bilo je jasno da smo ta sestra i ja bili veoma slični i da je postojala konekcija između nas. Već u mjesecu januaru sam se vratio u D.C. i mi smo se vjenčali. Otišli smo na medeni mjesec, a ja sam se nakon toga morao vratiti na posao na Aljasku, sve do kraja aprila. Kada sam završio taj posao gore, preselio sam se u D.C. gdje sam prihvatio posao u istoj firmi.

Nejverovatno je, neka je slavljen Allaha, kako me je Allah uputio iz totalnog nevjerstva, iz totalne mržnje i neznanja! On me je vodio i čuvao kroz sva ta vremena koja su nerijetko bila opasna i teška, kako bih postao musliman i ono što danas jesam. Ljudi kažu da se čuda ne dešavaju, e pa meni se desilo jedno veliko čudo, i moja priča je dokaz za sve one koji tvrde da čuda ne postoje!

Izvor: thedeenshow.com