Home / Tekst / Preterano druženje i gubljenje vremena

Preterano druženje i gubljenje vremena

Preterano druženje je opaka bolest koja donosi svako zlo. Koliko je samo blagodati druženje i poznanstvo uništilo, neprijateljstava posijalo i mržnji u srcu zasadilo, koje je iz srca teže istjerati, nego nepomične planine pokrenuti.

U preteranom druženju je propast i ovog i onog svijeta, jer se srce puni crnim dimom uzdaha zlobnih ljudi, u njega unosi razdor, neslogu, brigu, tugu i slabost, čiji teret, zbog lošeg društva, zapostavljanja svojih obaveza, bavljenja tuđim poslovima, predanosti tuđim problemima i ugađanja tuđim željama i potrebama, ono nije u stanju izdržati. Jer, ako je sa svim ovim okupirano, pitanje je koliko je u njemu ostalo mjesta za razmišljanje o Allahu  i onom svijetu. Zato i nije čudo što pretjerano druženje s drugima donosi toliko glavobolja, lišava toliko blagodati i uvlači u toliko problema i nesreća. Jer, ima li za ljude veće nesreće od ljudi?! Da li je, recimo, na samrti Vjerovjesnikovom, salallahu alejhi we selem,  amidži, od zlih prijatelja mogao biti iko gori?! Oni se nisu od njega odvajali, sve dok ga nisu spriječili da izgovori samo jednu jedinu riječ (svjedočenje da je Allah Jedan, tj. kelimei-šehadet), zbog koje bi – da ju je izgovorio – zaslužio vječnu sreću, umjesto vječne patnje.

Iako pretjerano druženje na ovome svijetu može izgledati kao svojevrsna ljubav i upućenost prijatelja jednih na druge, ono će – kada se istina obistini – neprijateljstvo postati, a prijatelji se od kajanja za prste početi ujedati, kao što kaže Uzvišeni Allah:

Na Dan kada nevjernik prste svoje bude grizao govoreći: “Kamo sreće da sam se uz Poslanika pravog puta držao, kamo sreće, teško meni da toga i toga za prijatelja nisam uzeo, on me je od Kur’ana odvratio nakon što mi je saopćen bio!” – a šejtan čovjeka uvijek ostavlja na cjedilu. (Kur’an, sura El-Furkan, 27-29)

Uzvišeni, također, kaže:

Toga dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili. (Kur’an, sura Ez-Zuhruf, 67).

Uzvišeni Allah navodi da je, Njegov prijatelj poslanik Ibrahim svome narodu rekao: “Vi ste” – reče on – “mimo Allaha kipove prihvatili da biste u životu na ovom svijetu međusobne prijateljske odnose održavali, a poslije, na Sudnjem danu, jedni od drugih ćete se odricati i jedni druge ćete proklinjati, vatra će vaše boravište biti, i niko vam u pomoć neće moći priteći.” (Kur’an, sura Pauk, 25).

Eto kakvo je prijateljstvo onih koji se vole, paze i pomažu dok su udruženi u postizanju svoga cilja, a koje se – kada bez zajedničkog cilja ostanu – pretvori u kajanje, žaljenje, patnju, neprijateljstvo, i međusobno proklinjanje. Da je tako, svakodnevno smo, još i na ovome svijetu, svjedoci kako se ponašaju zajednički učesnici u zločinu kada ih uhvate i kada ih treba kazniti. Jer, nema te dvojice koji se u neistini pomažu i u njoj jedan drugom laskaju, a da se njihova ljubav – kad tad – neće preokrenuti u mržnju i neprijateljstvo. Prema tome, jedino mjerilo valjanosti druženja među ljudima je druženje u dobru. Primjer za to su: džuma-namaz, džemat, Bajrami, hadždž, mjesta gdje se stiče znanje, borba na Allahovom putu i poučna predavanja. Čak i tokom ovakvih druženja, potrebno je držati se po strani, kada god se primijeti da nešto ne valja ili da se pregoni u dopuštenom, a ako to situacija ne dozvoljava, pa se mora biti u društvu, onda se treba paziti i koliko god može čuvati da se sa onima koji to čine ne poistovjeti. U takvim situacijama, kada drugog izlaza nema, potrebno je da se na uznemiravanja strpimo, jer tek nakon strpljenja dolazi ugled, naklonost, poštovanje i uvažavanje, čak i od onih koji su nas uznemiravali, a pogotovo od vjernika i Gospodara svjetova, za razliku od slaganja, poslije koga obično dolazi prijezir i omraženost, čak i od onih s kojima se slagalo, a pogotovo od vjernika i Gospodara svjetova.

Strpjeti se na uznemiravanja drugih bolje je i po završetak stvari ljepše i zahvalnije. Ako, ipak, situacija iziskuje učestvovanje sa njima u onome što je dozvoljeno, trebamo da koliko god je moguće, uložimo truda da druženje pretvorimo u pokornost Allahu. Sve ovo uz ulijevanje samopouzdanja, samoohrabrenja i neosvrtanja na šejtansko navraćanje da ustane i ode pod izgovorom da je to licemjerstvo, želja za pokazivanjem svoga znanja, stanja i sl. Zato se treba pouzdati u Allaha, i da na društvo, koliko god je moguće preporučujući im dobro, pozitivno djeluje, a ako se to ne može postići, onda se srcem od njih neprimijetno povući, kao što se iz tijesta povlači dlaka, tako da prisutan među njima, bude odsutan, blizu, a tako daleko, u snu, a tako svjestan, da u njih gleda, a da ih ne vidi, da ih sluša, a da ne zna šta govore, jer se srcem od njih isključio i uzdignuo u viši svijet, gdje u društvu meleka, čistih, odabranih, da oko Arša, slavi Gospodara svoga. Kako je samo do ovoga težak i trnovit put za prohtjevne duše, a lahak za onoga kome ga je Allah olakšao! Da bi to Allahov rob postigao, treba samo iskreno da vjeruje u Uzvišenog Allaha, neprekidno kod Njega da traži utočište i ponizno da kuca na Njegova vrata. Svakako, da u tome pomažu iskrena ljubav, neprekidno – srcem i jezikom – spominjanje Allaha i čuvanje od postupaka koji to kvare.

Onaj ko želi takvim stazama da hoda, treba da zna mjeru druženja sa drugima, ljude podijeliti na četiri vrste i svaku od njih dobro raspoznavati, jer će mu – kada god ih pomiješa i ne prepozna kako treba – pometnju unijeti i put otežati. Evo te četiri vrste ljudi:

Prva vrsta

U ovu vrstu spadaju oni koji su svakodnevno – i danju i noću – potrebni kao hrana bez koje se ne može. Kada se od druženja sa ovakvima uzme ono što je potrebno, mogu se ostaviti dok ponovo ne zatrebaju, i tako redom. Ova vrsta je vrjednija od čistog zlata. To su islamski učenjaci koji dobro poznaju Allaha, Njegove zapovijedi, lukavstva Njegovog neprijatelja (tj. šejtana), bolesti srca i lijekove protiv njih i koji su vjerni Allahu, Njegovoj Knjizi, Njegovom Poslaniku, salallahu alejhi we selem,  i Njegovim stvorenjima. Svako druženje sa ovom vrstom ljudi je čisti dobitak.

Druga vrsta

U drugu vrstu spadaju oni s kojima je druženje, onome ko je bolestan kao lijek potrebno, a onome ko je zdrav, nepotrebno. To su oni koji su potrebni u obavljanju svakodnevnih poslova vezanih za privređivanje, međusobno poslovanje, udruživanje, savjetovanje, liječenje u slučaju bolesti i sl. Druženje sa ovom vrstom ljudi, u slučaju potrebe, je korisno. Međutim, ako potrebe za njima nema, onda je druženje sa njima kao i druženje sa ljudima iz treće vrste.

Treća vrsta

U treću vrstu spadaju oni s kojima je druženje bolest, ne ulazeći u stepen, vrstu i jačinu bolesti. Druženje sa nekima od njih je kao opaka i hronična bolest. To su oni od čijeg druženja, ne samo da nema nikakve koristi, ni u vjeri ni ovosvjetskim stvarima, nego se zbog njega gubi i vjera i dunjaluk, ili jedno od njih dvoje. Ako ovakvi počnu da se sa tobom druže ili da sa tobom u dodir dolaze, njihova zastrašujuća smrtonosna bolest preći će i na tebe. Druženje sa njima je  poput neizdržive zubobolje, koja prođe tek onda kada ih napustiš. Među njima ima i onih s kojima je druženje kao napad groznice. To su oni koji su odvratni, dosadni i tupoglavi, koji, niti znaju šta pametno reći pa da se od njih okoristiš, niti kako treba da slušaju, pa da se oni od tebe okoriste. Oni ne znaju ocijeniti ni sebe ni mjesto koje im pripada. Zato njihove riječi – kada govore – na srce onih koji ih slušaju padaju teže od batina, a oni im se, a da to i ne primijete, dive i vesele, a kada šute, teži su od mlinskog kamena koji se ne može ni nositi, niti po zemlji vući.

Ukratko, druženje sa prijestupnicima je groznica za dušu, svejedno bila ona prolazna ili hronična. Čovjekova je nesreća što na ovome svijetu mora iskusiti gorčinu susretanja i sa nekim od ovakvih ljudi, a ako se već sa njima mora družiti i susretati, treba gledati da to bude što ljepše i bezbolnije, dok mu Allah ne da izlaz i olakšanje.

Četvrta vrsta

U četvrtu vrstu spadaju oni s kojima je druženje čista propast. Druženje sa ovakvima ravno je kušanju smrtonosnog otrova. Kada ga okusi, od njega se spasiti može samo onaj ko ima protivotrov, a ko nema, neka mu se Allah smiluje i zemlju lahkom učini! Većinu ljudi ove vrste, Allah ih smetnuo, čine oni koji su se odali novotarijama, zabludama raznih vrsta, odvraćanju od prakse Allahovog Poslanika, salallahu alejhi we selem,   i navraćanju na ono što je u suprotnosti Poslanikovoj, salallahu alejhi we selem, praksi. To su oni koji odvraćaju sa Allahovog pravog puta, koji ga nastoje iskriviti, pa novotariju proglašavaju sunnetom, a sunnet novotarijom, ono što je dobro lošim, a ono što je loše dobrim.

Ako takvima osporiš da ne vjeruju u Allahovu jednoću kako treba, reći će ti da huliš položaj evlija[1] i dobrih ljudi. Ako im osporiš da ne slijede praksu Allahovg Poslanika, salallahu alejhi we selem,  reći će ti da potcjenjuješ imame koje oni slijede. Ako Allaha opišeš svojstvima kojima se sam opisao, ili Ga je njima opisao Njegov Poslanik, salallahu alejhi we selem,   ne dodajući i ne oduzimajući ništa od toga, reći će ti da si Ga uporedio sa stvorenjima. Ako naređuješ dobro koje je naredio Allah i Njegov Poslanik i zabranjuješ zlo koje je zabranio Allah i Njegov Poslanik, reći će ti da unosiš razdor, a ako slijediš praksu Allahovog Poslanika, salallahu alejhi we selem,  i odbacuješ ono što se sa njom kosi, reći će da si zalutao i da u vjeru novotarije uvodiš.

Sa ovakvom vrstom ljudi, pametan sebi ne bi trebao da dozvoli da se druži, a ako to sebi dozvoli, neće ga mimoići jedno od dvoje: umrtvljenje ili oboljenje srca. Molimo Allaha da i nas i njih poštedi takve bolesti!

Tradicija

‘Abdurrezzak od Ma’mera prenosi da je rekao: “Kada je jednom prilikom došao neki mu’tezilija[2] i o nečemu počeo govoriti, Tavus koji je sa svojim sinom sjedio, prstima je začepio svoje uši i rekao: ‘Sine, stavi i ti svoje prste u uši kako ne bi ništa od njegovih riječi čuo, jer je srce nemoćno!’ Zatim je počeo ponavljati: Da, sine, stavi prste u uši, stavi prste u uši!’ – sve dok ovaj nije ustao.”

Od Saliha el-Mizzija se prenosi da je rekao: “Dok sam sjedio kod Ibn Širina, došao je jedan čovjek, pa počeo govoriti nešto o sudbini, na što mu je Ibn Sirin rekao: ‘Ili ćeš da prestaneš, ili ćemo mi da  ustanemo i  da izađemo?!'”

[1]Božijih prijatelja tj.dobrih i iskrenih vjernika.

[2] Sekta koja je izašla iz islama.

Odlomak iz knjige “Bistro more pobožnosti i suptilnosti” – Ahmed Ferid

Pogledaj takođe

Isus nije nikada tvrdio za sebe da je Bog

Hrišćani kažu: „Isus je istinski Bog od istinskog Boga.” Ovakvu njihovu tvrdnju pobijaju same Isusove …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *