Home / Tekst / Poslednji Božiji Verovesnik / Poslanik Muhammed u srednjovjekovnoj kršćanskoj literaturi

Poslanik Muhammed u srednjovjekovnoj kršćanskoj literaturi

Najstariji spomen Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u kršćanskim zapisima nalazimo u bizantijskim izvorima, nedugo nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti, 632. godine. Zatim, Ivan Damašćanski u VIII stoljeću opisuje Poslanika, s.av.s., kao lažnog proroka koji propovijeda doktrinu sličnu arijanskoj u pogledu Isusove božanske prirode.

U narednom periodu, nakon ekspanzije islamske države, a kasnije širenjem Osmanskog carstva u Evropi, slika o Muhammedu, s.a.v.s., dobija sasvim novi oblik. Od lažnog proroka koji zavodi mase, o njemu počinje da se govori kao o heretiku koji je u službi Satane, ili pak kao o Antikristu koji će da pati u Paklu.

U djelu „Doctrina Jacobi nuper baptizati“, dijalogu između kršćanskog preobraćenika i nekoliko Jevreja, jedan od sagovornika iznosi kazivanje o tome da ga je brat obavijestio da je „lažni prorok boravio među Saracenima“. Drugi učesnik tog dijaloga odgovara da je Muhammed (s.a.v.s.): „Obmanjivač, koji nije donio ništa dobro, do li ratove i krvoprolića.“[1]

U ranokršćanskim zapisima, poput zapisa patrijarha Sophroniusa nema nikakvih spomena Muhammeda, s.a.v.s., niti se spominje da Saraceni imaju svog Poslanika i zasebnu vjeru. Vojni prodor muslimana u Evropu, Crkva je objašnjavala kao Božiju kaznu za kršćanske grijehe.[2]

Informacije o Poslaniku, s.a.v.s., nastavile su da se prenose, nažalost u negativnom tonu, poput već spomenutog propovijednika Ivana Damascusa (Damašćanski), koji je prvi skovao sintagmu „lažni prorok“, a koja je kasnije imala široku upotrebu i uvijek služila kao pogrda. Veliki utjecaj imala je tzv. Epistolae Saraceni (Poslanica Saracenima) čiji autor je orijentalni kršćanin, a  koja je kasnije prevedena na arapski jezik. Od IX stoljeća, pa dalje, namjenski počinju da se pišu negativne biografije, protkane lažima, poput one koju je napisao Alvaro Kordobski u kojoj Poslanika, s.a.v.s., naziva Antikristom. Kršćani su također crpili informacije od jevrejskih preobraćenika iz Španije, poput Eulogiusa Kordobskog koji je kasnije postao jedan od svetaca Kordobe.

U XI stoljeću Petrus Alfonsi, jevrejski preobraćenik na kršćanstvo odigrao je važnu ulogu u (dez)informisanju kršćana o Muhammedu, s.a.v.s. Nakon njega, u XII stoljeću Petar Venerabilus o Poslaniku, s.a.v.s., govori sa podozrenjem, prethodnikom Antikrista i nasljednikom Arija,[3] naredio je prevođenje Kur’ana na latinski jezik (Lex Mahumet pseudoprophete) i prikupljanje informacija o Muhammedu, s.a.v.s., kako bi kršćanski učenjaci mogli adekvatno da odgovore na islamsko učenje.

Tokom XIII stoljeća evropski biografi završili su rad koji je predstavljao životopis Muhammeda, s.a.v.s. U ovom poduhvatu učestvovali su Pedro Pascual, Ricoldo de Monte Croco i Ramon Llull, učenjaci koji su Muhameda, s.a.v.s., predstavili kao Antikrista, a vjera islam je okarakterisana kao kršćanska hereza. Nekim od biografskih činjenica koje su iznijeli, poput činjenice da nije znao čitati niti pisati, da je bio oženjen bogatom udovicom, a nakon nje imao nekoliko žena, vladao zajednicom i predvodio nekoliko ratova, zatim umro kao običan smrtnik, pokušali sa da objasne kako je to suprotno kršćanskoj percepciji i neuoporedivo sa natprirodnim svršetkom Isusovog ovozemaljskog života.

Srednjevjekovni učenjaci i crkveni službenici gledali su na islam kao na Muhammedovih, s.a.v.s., ruku djelo, inspirisano od samog Satane. O njemu su izmišljane mnoge legende koje su širili kršćanski propovijednici, poput one da nije umro 632. godine, nego 666., što je predstavljalo Satanin broj. Također, jedna rasprostranjena laž govori o tome da je Muhammed, s.a.v.s., bio kandidat za papu, nakon što nije izabran, ogorčen je otišao na Arabijski poluotok i tamo osnovao svoje učenje, danas poznatije kao islam.

Mržnja spram islama je išla tako daleko da su namjerno mijenjali i pisali ime Muhammeda, s.a.v.s., kao Mahound, što u prijevodu predstavlja – „inkarnaciju sotone“.[4]

I onda, kada pomislimo da smo vidjeli najgnusnije laži i uvrede koje je Crkva širila tokom srednjeg vijeka, nažalost, nismo. Podlost i mržnja prema Muhammedu, s.a.v.s., izgleda da nije imala granica, pa tako, zabranu jedenja svinjetine i pijenja alkohola, potkrepljivali su tvrdnjom da je Muhammed, s.a.v.s., imao grozan završetak, nakon što se jednom napio, u tako pijanom stanju je pao među krdo svinja, koje su ga pojele, pa je to razlog zbog kojeg muslimani zabranjuju konzumaciju alkohola i svinjskog mesa.

Leggenda di Maometto je klasičan primjer notornih laži, u ovom djelu se govori da je Muhammed, s.a.v.s., bio sklon „mračnim radnjama“ u kršćanskim heretičkim krugovima, te se od crkvenog progona sklonio na Arabijski poluotok gdje je pažljivo birajući i mijenjajući tekst iz Biblije prilagođavao svojoj, novoosnovanoj vjeri, islamu.

Najnegativniji prikaz Muhammeda, s.a.v.s., kao heretika, lažnog proroka, odbjeglog kardinala, ili osnivača nasilne religije napravili su William Lagland u djelu Piers Plowman i John Lydgate u djelu The Fall of the Princes.

Tokom srednjeg vijeka, naročito u mjestima gdje su bili česti muslimansko-kršćanski vojni sukobi, bilo je »popularno« degradirati sliku o Muhammedu, s.a.v.s., pa je nerijetko bila rasprostranjena priča o Muhammedu, s.a.v.s., i njegovim patnjama u Paklu. Jedan takav primjer nalazimo u Danteovoj Božanstvenoj komediji, gdje je Poslanik, s.a.v.s., prikazan kako pati u najvećim tminama Pakla.

Ni kršćanska umjetnost slikarstva nije ostala »čista« od crkvene propagande. Na jednoj fresci iz XV stoljeća Posljednji sud, koju je naslikao Giovanni da Modena u crkvi San Petornio u Bolonji,[5] prikazan je Muhammed, s.a.v.s., u Paklu, također, nešto slično su uradili u svojim djelim Salvador Dali, Auguste Rodin, William Blake i Gustave Dore.[6]

Kada su Templari osuđeni za herezu i obožavanje demona sa imenom Bafomet, Crkva je čak i takvu besmislicu pokušala da iskoristi povezujući sa Mahomet, latiniziranim imenom Poslanika, s.a.v.s., koje je tada bilo u uporabi među kršćanima.

Stoga, antiislamska propaganda i napadi na ličnost Poslanika, s.a.v.s., u novije doba, nisu ništa novo, ona je bila prisutna još za života Poslanika, s.a.v.s., ali, najveći doprinos satanizaciji islama i Poslanika, s.a.v.s., dali su kršćanski učenjaci, od kojih su neki kasnije postali i sveci.

Zatvoreni unutar kršćanske tradicije i nesposobnosti da gledaju izvan vlastitog intelektualnog tjescnaca, za ovakve pisce Kur’an nije mogao biti ništa drugo do li predmet ismijavanja, a Poslanik, s.a.v.s., pseudoprorok, Antikrist, Arije novijeg doba.

Iako su proveli živote „izučavajući“ islam i muslimane, „pomno“ proučavajući Kur’an, njihova djela su lišena objektivnosti i poznavanja islama. Kamo sreće da su do njihovih srca doprle riječi:

“I neka vas mržnja koju osjećate prema nekim ljudima ne navede da nepravedni budete, pravedni budite to je najbliže bogobojaznosti.” (Sura Al-Maida, 8.)

Piše: Resul S. Mehmedović

Fusnote:

[1] Pogledati:  Walter Emil Kaegi, Jr., “Initial Byzantine Reactions to the Arab Conquest”, Church History, Vol. 38, No. 2 (June , 1969),  str. 139–149,  str. 139–142, quoting from Doctrina Jacobi nuper baptizati, str. 86–87

[2] Pogledati: Walter Emil Kaegi, Jr., “Initial Byzantine Reactions to the Arab Conquest”, Church History, Vol. 38, br. 2 (June , 1969),  str. 139–149,  str. 139–141.

[3]  Kenneth Meyer Setton, “Western Hostility to Islam and Prophecies of Turkish Doom“. DIANE Publishing, str. 4-15

[4]  Minou Reeves, Muhammad in Europe: A Thousand Years of Western Myth-Making., NYU Press, str. 3.

[5]  Philip Willan (2002-06-24),  “Al-Qaida plot to blow up Bologna church fresco”The Guardian.

[6]  Ayesha Akram (2006-02-11), “What’s behind Muslim cartoon outrage”San Francisco Chronicle

Check Also

Ista Božija Poruka je slata tokom cele ljudske istorije

Nakon stvaranja Adama, jedna te ista poruka je konstantno dostavljana ljudskom rodu tokom istorije čovečanstva. …

Komentariši