Breaking News
Home / Tekst / Odgovori na zablude / Odgovor na zabludu: “Da li se Islam širio sabljom?”

Odgovor na zabludu: “Da li se Islam širio sabljom?”

Islam je kao monoteistička vjera ponovo obnovljen od jedne jedine osobe – Poslanika Muhammeda.
Nekolicina njegovih sljedbenika bila je siromašna i nejaka.
  1. Vjerovanje je u srcu i sa ubjeđenjem, a ne postiže se silom ili mačem.
  2. Islam se u Medini među Arapima proširio lijepim i mudrim propovijedanjem a ne silom ili ratom.
  3. U islamu, situacija koja se smatra normalnom je mir, rat je plan za vanredne slučajeve i u slučaju nužnosti.
  4. Islam je najbrže raširena vjera prema Ginisovim rekordima.
  5. Zašto mnogi obrazovani nemuslimani (svještenici, časne sestre, profesori, doktori) prelaze na islam?
  6. Malezija i Indonezija su najveće islamske zajednice; međutim, u historiji ne postoji zapis da je i jedan muslimanski ratnik ikada kročio tamo. Islam su ljudima prenijeli učenjaci, islamski misionari i trgovci, prevashodno svojim lijepim karakternim osobinama.
  7. Islam je vladao Indijom više od 1000 godina, a danas je u Indiji ipak dominantna vjera hinduizam što ukazuje da su imali pravo na ispovijedanje svoje idolopokloničke religije.
  8. Islam je vladao Evropom, Sirijom, Libanom, i Palestinom. Tokom čega su kršćani imali mogućnosti da slobodno prakticiraju svoje obrede a sve one crkve koje sami kršćani nisu napustili su ostale i danas na svojim mjestima, sa svojim vjernicima, a one koje crkve koje su bile napuštene od strane kršćana su vremenom pretvorene u islamske bogomolje.
  9. Poslanik Muhammed je oprostio mnogim svojim neprijateljima i onim ljudima koji su pokušavali da ugroze njegov život i život muslimana.
  10. Tokom prve 23 godine islama, ukupan broj ubijenih nemuslimana bio je manji od 400 ljudi.
  11. Svi nemuslimani ubijeni tokom ratova sahranjeni su od strane muslimana kako njihova tijela ne bi bila skrnavljena od strane životinja.
  12. Islamski propisi podstiču muslimane da vode računa o svojim zarobljenicima i da se prema njima ophode lijepo.
  13. Većina ratova nije bila započeta od strane muslimana i većina ratova je bila neravnomjerna (brojčano su muslimanske snage bile malobrojnije).

Ubijanje nemuslimana

 U Kur’anu ne postoji ajet koji naređuje muslimanima da bespravedno ubijaju nemuslimane, osim ako to pravda zahtijeva.

  1. Da islam svojim sljedbenicima naređuje ubijanje nemuslimana, to bi značilo da danas ni jedan nemusliman ne bi trebao da postoji.
  2. Dok sa druge strane vidjeli smo  ubijanje Crvenih Indijanaca, porobljavanje Afrike i Azije, revolucije, Prvi i Drugi svjetski rat, bacanje atomske bombe (Nagasaki; Hirošima) od strane Američke države i mnoge druge zločine za koje su odgovorne današnje „civilizovane“ zapadne države…!
  3. Ispravan način razmatranja nije uzimanje iz konteksta jednog dijela kur’anskog ajeta a zanemarivanje ostatak ajeta tj. mora se u obzir uzeti cijeli ajet.[1]
  4. U Ponovljenom Zakonu 20:10-18 (Stari Zavjet) piše: „Kad dođeš pod koji grad da ga biješ, prvo ga ponudi mirom. Ako ti odgovori mirom i otvori vrata, sav narod koji se nađe u njemu neka ti plaća danak i bude ti pokoran. Ako li ne učini mira s tobom nego se stadne biti s tobom tada ga bij. I kad ga Gospod Bog tvoj preda u ruke tvoje, pobij sve muškinje u njemu mačem. A žene i djecu i stoku i šta god bude u gradu, sav plijen u njemu, otmi, i jedi plijen od neprijatelja svojih, koji ti da Gospod Bog tvoj. Tako čini sa svim gradovima, koji su daleko od tebe i nisu od gradova ovih naroda. A u gradovima ovih naroda, koje ti Gospod Bog tvoj daje u nasljedstvo, ne ostavi u životu ni jednu dušu živu. Nego ih zatri sasvim, Heteje i Amoreje i Hananeje i Ferezeje i Jevreje i Jevuseje, kao što ti je zapovijedio Gospod Bog tvoj. Da vas ne nauče činiti gadna djela koja činiše bogovima svojim, i da ne zgriješite Gospodu Bogu svom.“
  5. U Brojevima 31:17-18 se navodi: „Zato sada pobijte svu djecu mušku, i sve žene pobijte, koje su poznale čovjeka (koje nisu nevine). A djevojke, koje ne poznaše čovjeka, ostavite u životu (koje su nevine)..“
  6. U starom Zavjetu (Isus Navin 6:21) se navodi: „I pobiše, kao prokleto, oštrim mačem sve što bješe u gradu, i žene i ljude, i djecu, i starce, i volove, i ovce i magarce.“
  7. Također se u Isusu Navinom 11:10-12 navodi: „I vrativši se Isus u to vrijeme, uze Asor, i ubi cara njegovog mačem; a Asor bješe, prije, glava svim tim carstvima. I pobiše sve živo što bješe u njemu oštrim mačem sjekući, te ne osta ništa živo; a Asor spališe ognjem.“
  8. 1 Samuilu 15:3 „Zato idi i pobij Amalika, i zatri kao prokleto sve što god ima; ne žali ga, nego pobij i ljude i žene i djecu i šta je na sisi i volove i ovce i kamile i magarce.“
  9. Po Mateju 5:17Isus je kazao: „Ne mislite da sam ja došao da pokvarim zakon ili proroke: nisam došao da pokvarim, nego da ispunim.“
  10. Matej 10:34 „Ne mislite da sam ja došao da donesem mir na zemlju; nisam došao da donesem mir nego mač.“
  11. U Luki 19:27 se također navodi da Isus kaže: „A one moje neprijatelje koji nisu htjeli da ja budem car nad njima, dovedite amo, i isjecite preda mnom.“

Jedna od najvećih zabluda o islamu je da je islam ratoborna vjera. Nekoliko ajeta iz Kur’ana često je citirano van konteksta od strane onih koji vrlo malo znaju o njemu kako bi obnavljali mit da islam promoviše nasilje, krvoproliće i brutalnost i da podstiče muslimane da ubijaju nevjernike. Radi se o sljedećem kur’anskom ajetu koji je izvađen iz konteksta.

„Ubijajte mnogobošce gdje god da ih nađete“. (Kur’an 9:5) Ali kako bi na pravi način razumjeli ove riječi neophodno je da ih vratimo nazad u njihov odgovarajući kontekst. Nakon nekoliko vojnih kampanja kojima su Mekanski pagani pokušali da unište muslimane, uspostavljen je mirovni sporazum između ove dvije strane. Pagani su ubrzo prekršili ovaj sporazum, pa je muslimanskoj vojsci bilo naređeno da nastave borbu protiv onih koji su ih napadali. Svakako, ovaj ajet ne može biti upotrijebljen kao dokaz da islam promoviše nasilje niti da naređuje ubijanje bilo koga izvan njegovog puta.

Ljudi na koje se u ovom ajetu aludira su paganski Arapi koji su vodili rat protiv Poslanika Muhammeda, salallahu alejhi ve selem, i muslimana, i nakon što su prekršili svoj zavjet i sve sporazume sa njim. Ovaj ajet ne govori o drugim narodima i bez sumnje se ne odnosi na jevreje, kršćane i pagane izvan Arabije. Ajet koji slijedi, koji je jednostavno ignorisan od strane protivnika, ajet koji je nastavak prethodnom i koji  upotpunjuje smisao:

„Ako te neko od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi on saslušao Allahove riječi, a potom ga otprati na mjesto pouzdano za njega. To je zato što oni pripadaju narodu koji ne zna.“ (Kur’an 9:6)

Koji bi vojni zapovjednik danas svojim vojnicima naredio da neprijatelja poštede tokom borbe a da ga zatim otprate do sigurnog mjesta? Ali, to je ono što Allah nalaže u Kur’anu. Islam i u ratu vodi računa o milosti i poštovanju neprijatelja za razliku od bilo kojeg drugog sistema. Islam naređuje da se muslumanske vojske prema neprijateljima moraju odnositi pravedno na bojnom polju i da se treba povući jasna linija između boraca i civila na neprijateljskoj teritoriji.

Poslanikov nasljednik i najbolji prijatelj  Ebu Bekr, vodeći se uputstvima Poslanika Muhammeda, salallahu alejhi ve selem, poručuje svojoj vojsci: „Ne ubijte ni jednu staru osobu, dijete ili ženu, ne ubijajte monahe iz manastira.“

Za one neprijatelje aktivne u borbama i one koji su uzeti za ratne zarobljenike lista prava je podugačka. Ne smije biti mučenja, ubijanja ranjenih i bespomoćnih, niti sakaćenja leševa neprijateljskih vojski. Da je svrha borbe bila da se nevjernici primoraju da prime islam, poslanik Muhammed nikada muslimanima ne bi naredio da se uzdrže od neprijateljstva nakon što bi neprijatelj popustio, i zabranio je ubijanje svještenika i monaha koji su predvodnici tog naroda u njihovoj vjeri.

Šta više, u islamu se rat dozvoljava jedino u određenim i kritičnim okolnostima kao posljednje sredstvo i kada svi ostali pokušaji za uspostavljanje mira propadnu. Ovo je doista logičan izbor za bilo koji narod. Same zapadnjačke zemlje danas brane neophodnost rata kako bi se primijenila ili održala njihova percepcija mira i ne smatraju ga opasnim zlom.

Muhammed (salallahu alejhi ve selem) je bio poslanik milosti, ali je bio primoran da se okrene borbi kada bi određeni zli moćnici odbili milost i moralne vrijednosti i nastojali da druge liše ovih vrijednosti. Ponekad je morao da se bori samo radi opstanka svoje misije. Uprkos tome, ukupan broj dana koje je poslanik trebao da posveti defanzivnim ratovima ne broji ni godinu dana, a njegove najčuvenije borbe nisu trajale duže od jednog dana. Nakon što je sigurnost bila osigurana, on se odmah okretao miru i diplomatiji.

U Kur’anu jasno piše:

„I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Allah, doista, ne voli one koji započinju borbu.“(Kur’an 2:190)

„Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i sve zna.“ (Kur’an 8:61)

Oružje se jedino može povući protiv onog koji nastavlja da proganja i ugnjetava druge i sprečava ih da prate svoju sopstvenu savjest u  pitanjima vjere i slobodan izbor vjere. Čak i kada su primorani da se bore i samim tim osvoje zemlju, njihova dužnost postaje uspostavljanje Allahovog zakona i podrška pravde za sve ljude, muslimane i nemuslimane. Njihovo pravo nije da nekoga prisiljavaju na prihvatanje islama. Nemuslimanima je dozvoljeno da ostanu u svojoj vjeri i da je praktikuju, iako se od njih očekuje da poštuju islamske zakone i da ne izazivaju nemire i nerede.


Odlomak iz knjige “Otklanjanje sumnji u vezi sa Islamom”.

Check Also

Opovrgavanje Trojstva rečima Isusa Hrista

1. U Jevanđelju po Jovanu (17:3) se navodi Isusov razgovor s Bogom: „A ovo je …