Breaking News
Home / Ostalo / Helena i Luis

Helena i Luis

Helena i Luis

Sve je bilo ogrnuto mirnoćom smrti i tminom kabura. Noć je spustila svoje crne velove i pokrila vrelu, zagrijanu bitku, sakrila je ovo razastrto bojno bolje leševima, obojila odjeću krvlju, i spustila zastore na jednu od najstrašnijih pozornica tragedije koju je ikada igrao čovjek, preobučen u kožu vuka, s kandžama zvjeri i očnjacima zmije, u pozorištu postojanja… Pale su vojske ratnika savladane borbom i iscrpljenosti, i zaspali su kao žrtve, niti osjećaju niti sanjaju, a njihovi šatori i domovi zamriješe, nema više života u njima, poput ovih gluhih stijena, koje okružuju sa svih strana.
To je rat: epidemija života, sramota čovječanstva!
To je rat: Ispune se umovi naukama i spoznajama, ruke izgrade čvrste građevine ukrašene prefinjenim ornamentima, i roditelji ulože sebe i blago za podizanje djece i njihov odgoj, pa kada se završe jake i stabilne građevine, procvjetaju i napreduju nauke, podignu se zgrade, život se ogrne ukrasima i dekorima, tada dođe rat i sve to uništi i pokosi, kao da nije ni postojalo juče…
Teško se ratu… teško mu se ukoliko nije radi odbrane časti ili života ili vjere!Sve je u ovoj noći ogrnuto mirnoćom i tminom groba, sve osim jednog udaljenog kršćanskog šatora, iz čijih otvora i rupa prosijava prigušena svjetlost, i čuje se slabo šaputanje. Ako bi bolje osluhnuo, čuo bi glas žene kako narodnim jezikom govori prijateljici: ”Zašto te je rastužila noć, Helena, ko te ponovo tugom zaogrnuo i zadao ti boli? Da li se plašiš ove tmurne bitke u kojoj smo se našli, i trpimo njenu vatru radi odbrane Mesihovog kabura? Ili je to tuga za Luisom o kojem stalno razmišljaš? Ne tuguj, Helena, ovaj završetak je bio suđen, on ga je znao i ka njemu koračao smiren i zadovoljan, pa se ti strpi, sestro, jer doista je Luis na nebu. Zar ne voliš to što je poginuo na putu kršćanstva? Pa nemoj dozivati očaj da se miješa sa tvojom snažnom dušom u ovom času u kojem trebaš biti strpljiva i postojana!”

Zašutjela je Helena, i vratila se tišina koja preplavi svijet… Prošlo je dugo vremena a u njemu se nije čuo glas, ali je svjetlost ostala da prosijava kroz otvore šatora… zatim se pojavio Mjesec, uzdigao se nad svijetom licem svojim bez sjaja, kao da je obolio, bolestan, ili mrtav, na samrti, pružao je svoje zrake dok ga je noć zastirala, pa se pojavi kroz nju ta usamljena, strašna pozornica, a njena je mutnoća usamljenost i teror povećavala… Zatim izađe žena iz šatora i sjede u njegovoj blizini, razmišljajući. Bila je u tridesetim godinama, fascinatne pojave, nježnog tijela, izuzetne ljepote. Gledala je u sve te šatore, razasute po podnožjima planina i stijenama. Pružala pogled ka vojsci svojih neprijatelja muslimana, koja je napravila visoke tvrđave da štiti zidine grada i brani ih, pa je razmišljala o ovom strašnom životu koji živi, a njena se duša ispunjavala kajanjem nad njenim životom ostavljenim u prošlim noćima, kada je bila u svom selu sakrivenom u stijenama Albe, i kada nije znala ni za što osim za ovaj mali svijet koji je na istoku bio ograničen prostrtom dolinom, a na zapadu stjenovitim, uskim moreuzom, a sjeverno i južno fascinirajućom borovom šumom koja kao da grli selo, i pruža se lijepim podnožjima, to je stjenoviti zid koji je poznat po tome što okružuje i čuva od uznemirivanja.

Vidjela bi kada bi neko ušao u dolinu i sakrila bi vojnika od naroda u njenim mnogobrojnim vijugama i krivinama. A što se tiče ovog kamenja, i ovog vrha koji nadgleda selo, nije nijednog dana razmišljala o tome da istražuje ono što je iza toga, i nije se u svojim mislima penjala u visine, pa da vidi šta je tamo… Pa kako ju je bacila i ostavila sudbina u ovaj udaljeni i čudni svijet, za koji nije znala, niti je mislila da postoji? Kako joj je propisano da izgubi svog voljenog muža, i da živi usred straha i smrti?

Obuze je još veća tjeskoba i žudnja za spokojnom prošlošću i poče zamišljati selo u kojem je provela svoje najljepše dane života: vidjela ga je pred sobom, posmatrala šumu kojom prolaze seoski mladići i djevojke svakog jutra i večeri kako bi došli do izvora gurajući se da dohvate njegovu ukusne i izvrsnu vode i utole žeđ svojih tijela. Počela je misliti o trenutku kada je upoznala svog voljenog mladića, kojeg je prvi put vidjela na vratima njegove kuće usred šume, pa je osjetila kao da njegove oči prodiru u njenu dušu i zauzimaju njeno srce… I vidjela ga je poslije toga u šumi, ali se nije usudila da mu otkrije svoju ljubav… a da li se na to usuđuje djevojka? Sve dok nije došao taj sretni dan, koji u karavani njenog života prolazi prelijep i pun svjetlosti, u odnosu na njene ostale dane, mutne i tmurne… Sjela je sa njim ispod tog drveta, izolovana, na najslađem sastanku u njenom životu, sastanku u kojem je izjavila rođenje ljubavi u svom srcu… Bila je sretna u ovom selu, živjela je u bašči ljubavi, nije znala ni za što osim za svoje srce i za svog Gospodara. Kada bi svanulo, išla bi u crkvu svoga Gospodara, jer nije znala bolju Božiju kuću od te, pa bi se okrenula svom Gospodaru molitvom koju je zapamtila… Šetala bi šumom sa svojim voljenim mužem, njena ruka u njegovoj, dok ne bi stigli do crkve, dok je njen voljeni pod ”svetim drvetom”, pa bi obavila molitvu ljubavi po vjeri ljubavi. Cijelo selo bilo je u sigurnosti i miru, dok nije došao taj čovjek, pa se na selo spustio belaj, pogodile ga nesreće, i zamutio se njen čisti život, kao da je mirni bazen u koji upadne kamen sa brda. Selo je toga jutra ležalo u postelji sigurnosti, ispijajući ostatak noćnog sna, a kada je sunce granulo, sve je oživjelo: šuma je činila svoju molitvu, a borovo drveće se sakupilo za ibadet u gomilu, i stalo je pred Stvoriteljem svojim u redove poredano, i ptice su pjevušile svoje molitve na minberima grana, dok su ruže i ljiljani stojali u baščama skrušeno slušajući. Slušala su brda, šutjela je dolina… Ovu skrušenu molitvu u hramu prirode nije kvarilo ništa osim uzvik koji se čuo između dvije planine, koji ispušta glas konja, kao da je glas ranjenog koji svoj uzvik miješa sa krvlju svojom, pa se začuo glas crven i krvav iz kojeg kapa krv. Zatim su uslijedili bez prekida krvavi uzvici, i pojačaše se žestoko i strašno, i počeše unositi paniku u seoske kuće, avlije i gnijezda, i njeno nasmijano jutro zamijeniše jutrom sumornim, mutnim i ružnim. Ljudi su otišli da utvrde kakav je to glas i da ga prekinu, i ugledali su jednog svećenika otkrivene glave, raščupane kose, obučenog u grubu pokajničku odjeću. Počeo je da im govori isprekidano nekad na latinskom, nekad na francuskom, nešto su razumjeli, a nešto nisu. Govorio je plačući, sa žaljenjem, čupajući svoju bradu, upozoravajući na nestanak kršćanstva i gubitak vjere, pozivajući ka izbavljenju ”svetog groba”, iz ruku ”nevjerničkih muslimana”. Njegov govor uzbunio je umove, dao polet srcima, entuzijazam je potisnuo razum, a ljudi su sve zaboravili osim ove vatre koja je kolala venama, hodila ka mozgu pa ga zapalila. Ustadoše da prate monaha, ne znajući ni kuda, ka izbavljenju Mesihovog groba iz ruku ”nevjerničkih muslimana”, onih koji su ga uvrijedili i prezirali.

Povjerovali su Helena i njen muž u ono što su im rekli, da su muslimani ljudožderi, da su ljudski vukovi, i da su neprijatelji Mesiha… Krenuli su da brane svoju vjeru od ”onih kojima ta vjera nije značila ništa”, od onih koji su nad sinovima Ademovim ”izvršili ovaj strašni masakr”. Uzeli su svoje novorođenče i krenuli na putovanje sa svima, ka Bejtul-Makdisu… Obuzimala ju je uspomena na njenog voljenog muža, pa bi briznula u plač, a njen glas probudio je njenu prijateljicu, koja je izašla da je vidi.
”Šta ti je, Helena? Zašto plačeš? Zašto ne spavaš?”, upitala ju je prijateljica, ali Helena nije odgovarala, već je nastavila plakati, a prijateljica joj priđe da je pokuša razveseliti i utješiti.
”Šta te tišti, Helena? Odgovori, razgovaraj sa mnom, ne ubijaj sebe svojom šutnjom.”
-Luis! Otrgnu se sa usana  njegovo ime kao duboki uzdah iz dubine srca, natopljen suzama, te se pretoči u plač.
– Strpi se, sestro moja, doista je on na nebu, a kod tebe je Luis junior, zar ne čuješ kako plače? On je njegov sin, Helena, sin voljenog, pa živi radi njega. Pokaži mu sreću i radost, to će veseliti Luisovu dušu. Evo ti dijete, Helena, zar ne vidiš da ga tvoj plač boli?”
Helena je uzela dijete, pritiskajući ga uz svoja prsa, zatvorenih očiju, ljubeći ga u topli vrat, dok su se njene suze slijevale na djetetovim grudima. Zatim je stavila svoj obraz na njegov obraz, šapućući Luisovo ime, sjećajući se rođenja ljubavi…

******************

Uspavala je Helena svoju prijateljicu, i ugasilo se ovo iscrpljeno svjetlo, koje je prosijavalo iz šatora, i nastaviše otkucavati dugi noćni sati…
Logor muslimana bio je tih, u tami, i u njemu se nije moglo vidjeti ništa osim svjetla koje je sijalo iz šatora Sultana, dok je vojska spavala, odmarala se od teškoća prošlog dana, u kojem su utonuli u dotad najžešći rat, i uložili divovski trud sve dok nisu probili put do blokirane Akke, dok je pomoć neprijateljskoj vojsci dolazila sa mora. I samo što muslimani nisu pali u očaj kada su vidjeli tu pomoć, ali ih je pogled Sultana učvrstio, on je gledao u brodove kako nose krstove na kopno, ali ga nije pokolebalo ono što je vidio, niti je strah ušao u njegovo srce, već ih je gledao sretan i optimističan, vjerujući u Allahovu pobjedu. Obavijestio je vojsku kadija Ibn Šeddad, Sultanov prijatelj, i rekao im je da je Sultan lično prebrojao sedamdeset brodova od ikindije do noći, koji su pristali uz kopno, donoseći pomoć i zalihe, pa nije malaksao niti je oslabio, niti se njegovo vjerovanje u Allaha promijenilo, u Onoga za koga vjeruje da pobjeda od Njega dolazi. I bio je Sultan najumorniji od svih, jer je on lično organizirao i vodio bitku, a zatim je poslije bitke bez predaha nastavio raditi posvećujući se sređivanju svega što se ticalo muslimana, proveo je noć budan, ne mareći za svoj rahatluk niti zdravlje na putu uzdizanja Allahove riječi.******************

U toj tamnoj noći dva čovjeka su se oprezno kretala, lagano skačući po stijenama, tražili su logor muslimana. Jedan od njih nosio je nešto malo, zavijeno u bijelo platno, prislonio je to nježno na svoja prsa, obuhvatio ga svojom lijevom rukom, a desnom je držao isukanu sablju bojeći se da ga ne iznenadi zasjeda ili ne napadne neprijatelj u ovoj dubokoj tami. Kada su prošli barikadu i ušli u logor muslimana, na sigurno, odložili su svoje sablje na zemlju i sjeli da se odmore. Onaj prvi je zadržao ono što je nosio na podlaktici, obuhvatio ga krajem odjeće izuzetno pažljivo, i rekao svom prijatelju:
“Šta misliš da će nam Sultan reći? Misliš li da će biti zadovoljan našim postupkom, a on je taj koji nas je savjetovao da ne napadamo žene i djecu, i da ne ne činimo ništa loše nenaoružanima, i da ostavimo svećenike, i nije nam dozvolio krađu osim od onih koji ratuju protiv nas, od vojske? Zar ne mrzi ovo što smo noćas uradili, pa da njegova srdžba prema nama bude mnogostruko veća od njegovog zadovoljstva s nama onog dana kada smo oteli onog vojskovođu iz njegove postelje?”
A drugi zašutje, kao da razmišlja o Sultanovoj srdžbi, i traži izlaz ka spasu iz ove nevolje u koju su upali, zatim podiže svoju glavu iznenada, a lice mu obasja svjetlo nade, pa reče:
“Zašto da se ljuti? Zar nam Allah nije dozvolio da uzvratimo na neprijateljstvo istom mjerom? Zar nisu oni započeli ovo prvi put, pa su terorisali naše žene i pokrali našu djecu, pa smo se strpjeli i uzdigli nad tim da im uzvraćamo djelima sličnim njihovim, pa su to naše lijepo postupanje smatrali slabošću, i počeli nam činiti još gore zlo i postali nam još veći neprijatelji? Zar ćemo ih ostaviti da rade šta žele, a da prema njima ni ruku ne ispružimo?”

Ove riječi smiriše onog prvog, pa ustadoše i krenuše sa mjesta koje je nekad bilo bašča cvijeća i zelenih brda prekrivenih travom, ali je rat sve učinio praznom pustinjom, jednim otvorenim grobom, i obukao joj odjeću krvi iz otkinutih jetri njene djece. Kada stigoše do Sultanovog šatora, zatekoše ga vedrog, a kako su znali da nije spavao, stali su da čekaju dozvolu da mu pokažu ono sa čim su došli, jer je on lično pregledao sve, i veliko i malo…
Prođe sat vremena, i noć se poče približiti kraju, a oni su i dalje stojali. Zatim začuše neko komešanje i ugledaše izaslanika kako pokušava ući kod Sultana, pa mu straža ne dozvoli sve dok ih izaslanik ne obavijesti da nosi hitnu pošiljku koja se ne može nikako odložiti. Sultan je obaviješten o tome, te je dozvolio izaslaniku da uđe i primio ga nasamo, jedino je bio prisutan kadija Ibn Šeddad. Nedugo zatim izaslanik žurno izađe iz šatora, a poslije njega izađe i Ibn Šeddad, razglasavajući da će Sultan malo odspavati, a to je bilo u ranoj zori… Ona dva čovjeka izgubila su nadu da će se susresti sa njim, te su otišli da čekaju jutro.

Kada je svanulo, prvi čovjek je otišao da pronađe svog prijatelja kadiju Ibn Šeddada i da ga pita o Sultanu. Kada ga je pronašao, kadija mu je rekao da je izaslanik sinoć donio Sultanu strašnu vijest, da vojska njemačkih krstaša maršira ka jugu u zastrašujućem broju, a niko od vođa muslimana na sjeveru nije mogao da ih zaustavi, pa su se muslimani našli između dvije vatre. Razmišljao je Sultan o ovoj situaciji, zatim je okupio kraljeve i vođe, a nije donosio konačnu odluku bez savjetovanja sa njima, pa su brzo ustali iz svojih postelja i lišili se svojeg rahatluka u ovoj kritičnoj noći, u kojoj i jači i strpljiviji ljudi trebaju odmor. Kada su se okupili, obavijestio ih je o situaciji u kojoj se nalaze, pa su mu dali svoju pokornost, ali su se bojali smjelosti ove dvije vojske, i uznemirila ih je ova opasnost koju nije očekivao niko od njih. Ovi kraljevi i vođe nisu bili uplašene kukavice, već su bili junaci usred bitke, i gospoda među postojanim, nisu izgubili vjeru sa kojom su se suprotstavljali svim vojskama Evrope, koje je kontrolisao mrski fanatizam, i nije bilo te hrabrosti kojom bi odbili ove ogromne legije. I nisu zaboravili okus nedavnih pobjeda, niti slavni kraj kojim su zapečatili prošle događaje u kojima su upali u mnoge nevolje, ali ni u jednoj od tih bitaka nisu se našli u bezizlaznoj situaciji kao sada…  U njihovim dušama nevjerovatnom brzinom smjenjivali su se entuzijazam i pesimizam. Što se samog Sultana tiče, on se nije ni opuštao ni mekšao: njegov entuzijazam nije se mogao uporediti ni sa čim na ovome svijetu. Oni su doista veliki ljudi, koji imaju velike duše, ali kako da imaju dušu poput Sultana?! Kada je Sultan vidio njihov strah, raspustio ih je, i ostao sam, zabrinut, razmišljajući…
Jedan prisutni čovjek reče: “Za ime Boga, šta je to uradio Sultan? Kako da sam nosi sva iskušenja pod kojima planine padaju, i čitavi narodi su nemoćni da ih podnesu?”

Kadija Ibn Šeddad na to odgovori: ”Sjeo je da razmišlja o problemu, crta planove bitke, zabrinut je, sustigao ga je umor i neispavanost, a ja ga gledam, sa nama nema trećeg osim Allaha, pa ga zamolih da odspava jedan sat da se odmori, pa je pomislio da mi se prispavalo i rekao mi: ‘Možda si zadrijemao’, a zatim je ustao… Izašao sam i krenuo prema svom šatoru, ali nisam do njega stigao jer sam se zabavio nekim svojim poslovima sve dok se nije svanulo. Tada sam krenuo prema Sultanovom šatoru i ugledao sam ga pokraj vode. On me pogleda i reče mi: ”Uopće nisam mogao zaspati.” Rekoh mu da znam da nije spavao, a on upita kako znam, a ja odgovorih: ”Jer ni ja nisam spavao, niti sam imao vremena zaspati.” Zatim klanjasmo namaz i sjedosmo na prostirku na kojoj smo klanjali. Počeo sam razmišljati o svom problemu, o njegovoj važnosti i teškoći, pa sam mu počeo govoriti o Kutejbi ibn Muslim, koji je, ratujući protiv Turaka, došao u tešku situaciju, te ga je spopala tjeskoba, neprijateljske snage su se povećavale, a on je davao sve od sebe da izađe iz te teške situacije, ali nije uspijevao. U tom odsudnom trenutku, upitao je saborce: “Gdje je Muhammed ibn Vasi’?”, a oni mu rekoše: “On je skroz desno, povijen kraj luka, pokazuje prstom ka nebu.” Kada je to čuo, zablistalo je Kutejbino lice od radosti, i uvjeri se u pobjedu, i reče: ”Tako mi Allaha, taj njegov prst draži mi je hiljadu isukanih sablji u rukama hiljadu hrabrih momaka.”  Kada im je Allah dao pobjedu, Kutejbe upita Muhammeda ibn Vasija: ”Šta si to radio?”, a on mu reče: ”Sakupljao sam ti sve puteve.”  Zatim sam ga podsjetio da vojskovođe muslimana koji su osvojili svijet i pokorili kraljevine i zavladali Zemljom, nisu njome zavladali svojom snagom i brojem, već su zavladali svojom vjerom i traženjem utočišta od Allaha, a onda sam mu počeo govoriti o tome kako je on svoj život posvetio džihadu na Allahovom putu, da je prodao sebe Allahu, i nije manjkao ni u jednoj obavezi, niti je izostavljao nafilu, već bi dolazio kad bi god nastupio namaz, i slušao bi govor među safovima, tako da o njemu nije poznato da je poslije vlasti krenuo ka dunjaluku ili da je pohitao ka slastima života, i postao sam ubijeđen da se njegova dova ne odbija, i da je evlija, kad ljudi nabrajaju evlije, i on je mutekija, bogobojazan, ako se spominju bogobojazni, pa sam mu onda rekao: ”Sjetio sam se nečega i to smatram korisnim, inšallah.” On upita: ”Šta je to?”, a ja rekoh: ”Težiti ka Allahu, Njemu se odazvati i na Njega se osloniti u otklanjanju tuge.” Sultan me upita: ”A kako to da uradimo?”, a ja spremno odgovorih: ”Danas je džuma, neka se vladar okupa, klanja, udijeli tajnu sadaku u ruku kome je potrebna, i neka dovi Allahu na sedždi.”
Tada on reče: ”Bože moj, prekinuli su mi se dunjalučki sebebi za pomaganje Tvoje vjere, i nije mi ostalo ništa osim težnje ka Tebi, držanja za Tvoje uže i oslanjanja na Tvoju blagodat, Ti si mi dovoljan i divan li si Ti zaštitnik.”
A Allah je Plemenitiji od toga da razočara onoga ko kod Njega utočište traži.

******************

Prekinuo je kadija svoj govor i pogledao u ženu koja se približavala, bila je otkrivena, plakala je i uplašeno i očajno vikala na jeziku svog naroda. Kadija joj se približio i upitao šta je njen problem…

To je bila Helena lično, probudila se i nije našla svoje dijete, pa je izašla iz šatora, iskolačenih očiju, očajnički uzvikujući ime djeteta, trčeći besciljno, pitajući svakog koga vidi o svom djetetu: ”Da li si vidio moje dijete? Gdje je otišlo moje dijete? Šta da radim? Pomozite mi, nađite mi moje dijete! Gdje je otišlo? Ko ga je uzeo?! Da li ga je vuk pojeo? Da li su vukovi ušli u logor? Ili ga je ukrao razbojnik? Ah!!! Gdje si, dijete moje?! Zar mi ga nećete vratiti?! Smilujte se, o ljudi, nađite mi moje dijete…”
Počela je trčati po cijelom logoru, dok nije stigla do šatora vojskovođa i provalila unutra, pa je pala pred njihovim stopalima, plačući i vičući… Obuzelo ih je sažaljenje, ali su bili nemoćni da joj pomognu. Zašutjeli su. A ona je počela još jače plakati i moliti, pa je jedan vojskovođa, sažalivši se, odlučio poslati nekoga Salahudinu da se raspita za izgubljeno dijete.”Doista je on velikodušan i častan čovjek, junak plemeniti, i ne smatramo da će zatvoriti svoje uši pred molbom žene u agoniji, koja padne na njegova stopala, plačući, ponižena, nadajući se da joj vrati njeno jedino dijete… On je taj koji je juče uhapsio vođu francuskih krstaša, pa kada je bio pred njim, čekajući smrt, nije vidio od njega osim počast i dobročinstvo, kako se brine o njemu, sprema ga i podiže njegovu sjedeljku i prati ga za Damask zbrinutog, počašćenog, pa vođa nije mogao svoj pogled ka njemu podići zbog svoje nemogućnosti da se zahvali, i jer se stidio sebe kada bi uporedio što je uradio Sultan, i ono što je uradio on sa onima koje je zarobio od Sultanovih vojskovođa.”
Vojskovođa se složio sa svime što su rekli o Salahuddinu, o njegovoj plemenitosti, časti i humanosti, te su poslali ženu njemu, a ona je počela trčati sve dok nije ostala bez daha, željela je jednim skokom preći cijeli put i pronaći svoga sina, ili da joj dođe smrt, bojeći se da ne zakasni makar za tren, pa da njenog sina pogodi kakvo zlo… O Allahu, smiluj se majkama!
    
Njena je duša bila poput uzburkanog mora, čiju su obalu zapljuskivali talasi… Pred očima su joj neprestano prolazile slike, u jednom trenutku zamišljala je sreću ponovnog susreta sa svojim djetetom, a u drugom bi već zamišljala tragični završetak djetetovog života i zastala bi na trenutak kao ošamućena, boreći se da odagna ova razmišljanja. U tim trenucina u njenoj duši smjenjivala se jaka i svijetla nada sa strahom i sažaljenjem, a zatim bi joj pred očima preletjele slike njenog prethodnog života, prošli bi horizonti njene duše brzinom munje i protresli je jako, ali ništa nije moglo odagnati očajničku želju da pronađe svoje dijete…
    
Kada je stigla do barikade, stražari joj povikaše: ”Stani!” Ona stade, pitajući se šta žele… nije znala šta je barikada, šta su radovi, i nije došla osim sa vjerom koju su zloupotrijebili pozivači u zlo, i zbog te vjere su zloupotrijebili i nju za svoje koristi, pa su joj oduzeli njenog muža i njeno dijete, i otrovali je, kao što su otrovali hiljade ljudi, agonijom patnji! Počela je plakati među stražom, poput lavice koja je izgubila svoje mladunče, obratila im se na francuskom: ”Moj sin, moj sin, o vojnici? Vratite mi ga, želim svog sina, zašto ste ga uzeli? Zašto kažnjavate jadnu ženu? Gdje je on? Jeste li ga ubili? Ne, ne vidim na vašim licima znakove zvjerstva, ja osjećam sažaljenje na ovim licima, pa zašto mi ne vraćate moje dijete?”
    
Kako stražari nisu razumjeli nijednu njenu riječ, ona je ponovo počela plakati sve dok nije došao jedan čovjek koji je znao njen jezik, pa je upita: ”Ko je tvoj sin, ženo?” ”Moj sin je Luis. Ja sam Helena. Vratite mi ga, želim da vidim Sultana.” Čovjek se sažali, dozvoli joj da prođe i pokaza joj kako će doći do Sultanovog šatora, a ona potrča.

******************

Kadija joj reče: ”Ali Sultan je sada zauzet. Morat ćeš sačekati sat vremena.” ”Ne, ne, molim te, bojim se da se mom sinu kakvo zlo ne desi, pusti me ka njemu”, povika Helena. Kadija joj opet reče: ”Idi sa ovim čovjekom.” I naredi jednom vojniku da je odvede i ostavi jedan sat u šatoru zarobljenika, dok joj Sultan ne da dozvolu, i ne obavijesti je o njenom problemu. Mislila je da vode Sultanu, pa je išla užurbano, šuteći, ali kad je ušla u šator i vidjela zarobljenike, počela je vikati i plakati. Njeno vikanje uznemirilo je zarobljenike i postalo je toliko glasno da ga je i Sultan čuo u svom šatoru, pa je naredio vojnicima da  mu je dovedu… U kraju šatora bio je zarobljenik koji se zbunio kada ju je vidio, zalupalo mu je srce, a pogled nije skidao s nje sve dok nije izašla iz šatora. Sjedio je zamišljen i zapanjen, a na njegovom licu nazirale su se strašne misli i zamisli, i uspomene daleke. Ne progovarajući ni riječi, spustio je glavu u svoje ruke, a cijelo tijelo povilo se pred erupcijom njegove duše, i ne mogavši više izdržati nalete emocija, povika poput ranjene zvijeri: ”Želim je vidjeti, želim je vidjeti!”

Njegova iznenadna vika prestravila je ostale zatvorenike, jer je dotad bio blag i nježan poput janjeta. Prišli su mu i upitali ga šta mu je, ali im on nije odgovarao. Požurila je ka njemu straža, obraćali su mu se, ali on nije ništa drugo govorio osim ovih riječi: ”Želim je vidjeti, želim je vidjeti!”

 Zatim su otišli Sultanu i obavijestili ga o tome, a on je naredio da mu ga dovedu. Kada je ušao u Sultanov šator, sagnuo je glavu i stao poslušno, a veličanstvenost Sultana ispunjavala je njegovu dušu poštovanjem, i osjećao je iskrenu zahvalnost zbog Sultanove plemenitosti u koju se uvjerio u toku ovog dugog perioda koji je proveo kao njegov zarobljenik. Zatim je podigao glavu, i pogledom počeo prelaziti preko prisutnih ljudi sve dok nije ugledao Helenu, koja je zadovoljno i smireno držala svoje pronađeno dijete u naručju i gledala u Sultana pogledom zahvalnosti i ljubavi. Vidio je kako je Helena iznenada ustala i klekla pred njim, ljubeći njegova stopala dok su joj se suze slijevale niz lice. Sultanu je taj njen postupak izazvao nelagodu te ju uspravio, nije mogao da se kontroliše. U tom trenutku zatvorenik je pohitao do njih nesvjesno, i kada ga je dijete vidjelo, počelo ga je dozivati: ”Babo”… i potrčalo mu je u zagrljaj. Žena stajala zbunjeno gledajući šta se događa, nije mogla vjerovati svojim očima, počela je gledati oko sebe da se uvjeri u ono što vidi, da zna da li je na javi ili u snu. Zatim povika: ”Luis! Ti si živ?!” Sultan shvati šta se događa i lice mu pocrvenje od stida i okrenu glavu kad oni jedno drugom padoše u zagrljaj.

******************

Kada se Sultan okrenuo, vidio ih je kako kleče pred njim i nerazumljivim mrmljanjem, od silne radosti i uzbuđenja, pokušavaju mu se zahvaliti. Sultan im reče: ”Mi radimo samo ono što nam naređuje naša vjera.” Tada ga Helena upita: ”Da li ti tvoja vjera naređuje ovo?” Sultan odgovori: ”Da. Doista je islam milost svim svjetovima, za cijelo čovječanstvo.” ”A da li je ova milost dovoljna da obuhvati i jednu jadnu ženu, koja želi da bude sretna i živi u miru, u sjenci islama?”, upita ga Helena.
Sultanovo lice obasja radost i reče joj: ”Doista Allahova milost obuhvata sve.” ”Kako ću postati muslimanka?”, upita Helena. ”Posvjedoči da je Allah Jedan, i da je Muhammed Njegov poslanik. La ilahe illallah, muhammedun resulullah”, reče joj Sultan, a ona izgovori te riječi, okrenu se ka svom mužu i ugleda kako i on izgovara šehadet…

******************

Helena i Luis izađoše iz šatora držeći se za ruke, spominjući slatku prošlost i spokojno selo. ”Ostavili smo ljubičicu, Helena, zelenu, gotovo zrelu, pa da li je poslije nas procvjetala ljubičica, i proširila svoj miris po dvorištu? I drvo jabuke, da li vise njeni plodovi? I da li su smekšale njene grane? A izvor, da li je i dalje čist? Ah, Helena! Hoćemo li se vratiti u tu sretnu dolinu, u te šume u kojima se rodila i sazrela naša ljubav?”
”Ne, Luise, nećemo se vratiti. Ako je naša ljubav rođena u toj šumi, pa ona je proživljena ovdje nakon što je umrla. Ovdje si mi vraćen, ovdje si spoznao Allaha, ovdje si vidio plemenitost, čistoću i humanost, ostat ćemo ovdje, Luise… Zar ovo nije Zemlja u kojoj je rođen Mesih? Mi nismo izgubili Mesiha, već smo obradovani pored njega Muhammedom!”

******************

Nedugo zatim islamska vojska počela je napredovati, koračajući ka trijumfu, izgovarajući Allahu ekber i la ilahe illlallah, a Luis musliman bio je na čelu te vojske!

Prevedeno iz knjige Šejha Ali Tantavija, “Priče iz historije”, str. 87., Darul-Minare, Džidda, 1996.

Komentariši