Prava nemuslimana u Osmanskoj državi

Kao i prethodne muslimanske države, Osmanlije su pokazivale visok nivo tolerancije i prihvatanja nemuslimanskih zajednica u svoj poredak. Ova pristup baziran je na postojećim islamskim zakonima vezanim za status nemuslimana u islamskoj državi. Oni su zaštićeni, imaju vjerske slobode i u skladu sa šerijatom, ne smiju biti proganjani zbog svojih vjerskih uvjerenja.

Jedan od prvih presedana po ovom pitanju bio je Ugovor Omera b. Hattaba, u kojem je kršćanima Jerusalema garantovao potpunu vjersku slobodu i sigurnost.

Prvi slučaj u kojem su Osmanlije upravljale velikim brojem kršćana bio je poslije zauzimanja Konstantinopola od strane sultana Mehmeda II 1453. godine. Konstantinopol je bio historijsko središte pravoslavnog kršćanstva i još uvijek je imao veliku kršćansku populaciju. Kako se država širila Europom, sve više i više nemuslimana potpadalo je pod osmansku vladavinu.

Sistem Mileta

Naprimjer, 1530. godine preko osamdeset posto populacije osmanske Europe nisu bili muslimani. Da bi se nosio sa ovom novom situacijom, sultan Mehmed je uspostavio novi administrativno-pravni sistem, kasnije nazvan sistem mileta.

Pod ovim sistemom svaka vjerska zajednica bila je organizovana u milet. Riječ milet dolazi iz arapskog jezika i znači narod, pokazujući da su se Osmanlije smatrale zaštitnicima raznih naroda pod svojom vladavinom. Svaka vjerska grupa je smatrana zasebnim miletom, a mnogo njih je postojalo u državi. Na primjer, svi pravoslavni kršćani su smatrani konstituentima svoga mileta, dok su Židovi konstituirali drugi.

Svakom miletu je bilo dopušteno da sebi izaberu vođu koji će ih predstavljati. U slučaju pravoslavne crkve (najveće u Osmanskoj državi) pravoslavni patrijarh je bio izabrani predvodnik mileta. Vođama mileta je bilo dopušteno da primjenjuju propise vlastite vjere na svom narodu. Islamski zakon nije imao jurisdikciju nad nemuslimanima u Osmanskoj državi.

U slučaju zločina, prestupnici su kažnjavani u skladu sa propisima svoje vjere. Na primjer,  lopov kršćanin je bio kažnjavan prema kršćanskim propisima vezanim za krađu, židovi prema judaističkim itd.

Jedini slučajevi kada su se primjenjivali islamski propisi jeste kada je prestupnik bio musliman ili ako je spor uključivao dvije osobe iz različitih mileta. U tom slučaju muslimanski sudac je presuđivao u skladu sa svojim nahođenjem i općim islamskim propisima.

Pored vjerskih prava, miletima je data sloboda upotebe svog jezika, institucija i sakupljanja poreza. Sultan je kontrolirao milete isključivo preko njihovih vođa. Vođe mileta su podnosile izvještaje sultanu i ako je postojao problem sultan je konsultirao vođu. Teoretski, muslimanska populacija Osmanskog carstva također je konstituirala milet sa sultanom kao vođom.

Naslijeđe

Osmanska država je postojala od 1300 do 1922 godine. Kroz većinu vremena sistem mileta je obezbjeđivao vjersku harmoniju i lojalnost širom države. Kako se ona širila, sve više mileta se organizovalo. Odvojeni mileti su postojali, na primjer, za armenske, katoličke i pravoslavne kršćane kao i za svaku drugu specifičnu regionalnu crkvu koja je proizlazila iz veće sekte.

Sistem mileta nije trajao do kraja Osmanske države. Kako je ona slabila u 18. i 19. stoljeću, europske intervencije su sve više uzimale maha. Kada je usvojen liberalni Tanzimat u 19. stoljeću, sistem mileta je ukinut na račun uspostave europskog modela sekularnih vlada. Osmanlije su bile prisiljene da garantuju nejasna i neodređena “prava” vjerskim manjinama, što je u stvari ograničilo njihove slobode. Umjesto da im je dozvoljeno da vladaju sami u skladu sa svojim pravilima, sve vjerske zajednice bile su prisiljene prihvatiti isti set sekularnih zakona. Ovo je rezultiralo međuvjerskim tenzijama i to je bio jedan od razloga genocida nad Armenima za vrijeme Prvog svjetskog rata kada je Osmanska država već bila na samrti.

Sistem mileta je bilo jedinstveno i kreativno rješenje za upravljanje multietničkim i viševjerskim carstvom. Prava i slobode koje je davalo vjerskim manjinama bili su daleko ispred svog vremena. Dok se Europa borila sa vjerskim progonima u 20. stoljeću, Osmanlije su kreirale harmoničan i stabilan vjerski pluralistički sistem koji je garantovao vjerske slobode stotinama godina.

Izvor: lostislamichistory.com