Breaking News
Home / Ostalo / Marijet u Jerusalimu… oktobar, 1187. godine

Marijet u Jerusalimu… oktobar, 1187. godine

Marijet je šetala po kući, nije se mogla smiriti od brige za mužem i straha da ga nije zadesilo zlo. Držala je svoje dijete na prsima, šapućući mu nježno, a zatim bi je obuzeo očaj, i prikazalo joj se da je osvanulo kao jetim, bez oca, pa se proliše suze iz očiju njenih na lice djeteta, ustade prestrašena i plačljiva, te se pomiješa suza ljubavi sa suzom djetinjstva…

 Njen muž otišao je rano ujutru da odbije neprijatelje, muslimane, od Bejtul-Makdisa, i zašlo je sunce a on se nije vratio, niti je znala šta je sa njim… Marijet je bila hrabra mlada žena, postojanog srca, nije poznavala strah, niti se srce njeno zbog događaja pokolebalo, ali događaji na bojnom polju Hittina istrgnuli su junaštvo iz franačkih srca i nisu ostavili njihovim vitezovima nade u pobjedu, zdrobljene su njihove vojske, zadrhtala su srca junaka u pancirima. Pa šta je tek onda sa srcima nježnih ljepotica?

Marijetin muž bio je konjanik iz arene, junak svog naroda, i vidio je sve djevojke Franaka, Nijemaca, Engleza, i svakog evropskog naroda, kako pune strane Kudsa, i nije vidio među njima fascinantniju i ljepšu od Marijet, pa ju je poželio, a i ona njega, te su se vjenčali i bili najljepši bračni par. Cijeli njihov život bio je blagodat, njihova kuća bila je poput dženneta za njih… Ali, njegova ljubav prema njoj nije ga odvratila od njegove ljubavi prema otadžbini i krstaštvu, i podstakla ga je da zauvijek bude poznati konjanik i junak kršćanstva, pa kada bi god čuo zvono i pozivača koji poziva u borbu, požurio bi da se odazove među prvima…

Otvoriše se vrata, zalupa Marijetino srce, a pratiše ga njeni uzdasi, i nije znala da li je to donosilac radosnih vijesti ili vijesti o smrti, okrenula se, kad ono njen muž, ulazi kod nje zdrav, pruža ka njoj svoje ruke, a ona mu se baca u zagrljaj… Govori joj o pobjedi, kako je odbio Isus neprijatelje, kako ih je potkopao, pa su pobjegli uplašeni, prije nego što je rat i počeo ili smo ušli u bitku. ’’O voljena moja, učvrstio se kralj Mesiha u Bejtul-Makdisu zauvijek, a kada bi ih samo vidjela, o Marijet, ušao im je strah u kosti kada su vidjeli zidine grada, nad kojima se uzdižu junaci kršćanstva i konjanici krsta, pa su uništili svoje šatore i okrenuli leđa, ne želeći ništa osim spasa… Ne bi vjerovala da su ovo oni koji su uradili ono na Hittinu. Pobjegli su poput raštrkanih ovaca… Kamo sreće da su junaci Makdisa bili na Hittinu, tada bi oni vidjeli šta je bitka. Doista je svet krst, blagoslovljeno ime kršćanin i Jerusalim je naš zauvijek!’’

Šetala je sa njim do Velike crkve, da prisustvuje proslavi pobjede, a on joj je usput pričao o onim ’’nevjerničkim zvijerima“, i opisivao joj strahotu njihove vjere, i osornost njihovim ljudi, kako jedu meso svojih neprijatelja i piju njihovu krv, i predstavljao joj je njihovog kralja Salahuddina kako su im ga opisali vračari i crkveni ljudi. Protresoše joj se ruke od straha i jeze, od ovih strašnih slika, pa je pritisla svoje dijete uza se, prekrstila se i zatražila utočište od svih svetaca, i Isusa i Marije Djevice, da ne dozvole njemu (Salahuddinu) put do nje… i da ne vidi njegovo strašno lice…

Završila se proslava i vraćali su se iz crkve, a ona je osjećala kako im je dunjaluk dao ključeve nade, i da im je vrijeme presudilo i spustilo svoj sud nad njima, pa je legla na svoju postelju, šapućući svoje nade, sve dok joj nije stigla zamisao kako vidi sve ove gradove da su se vratili Mesihu i njegovim sljedbenicima, i nije ostao u njihovim krajevima nijedan minaret mesdžida, i nije odzvanjao u njihovom zraku ezan, i vidjela je svog muža kako se uspeo na položajima, dok nije postao glavni vojskovođa. Zatvorila je svoje oči na ovim slatkim slikama i uzela ih sa sobom u svojim snovima… zaspala je…  i utonula u uznemirujući san. Osjetila je kao da se grad trese i pomjera, kao da se njene tvrđave žestokim potresom tresu, kako pada njihovo kamenje, i ruše se kao što se ruši gnijezdo slabog vrapca jednim udarcem ptice grabljivice. Čula je jadikovanje i plač, kroz koje se probijaju uzvici ljudi, pa je znala da to nije san već java, pa je skočila noseći svog sina, i pogledala je u krevet svog muža i nije ga našla na svom mjestu… Zatim je izašla, pitajući o čemu se radi, pa su je obavijestili da je Salahuddin opkolio grad dok se nije smjestio na brdu Zejtun, a zatim je snažno udario na grad, protresao ga žestokim potresom, samo što ga nije iz temelja izvadio, kao što se izvadi drvo iz rastresite zemlje. Gađao ga je katapultima i balistama (oput katapulta, ratna sprava za gađanje kamenjem), zapaljenim vatrama, a njegova vojska napala je na zidine poput niske poplave, čak poput šejtana džehennemskih, ne spaljuje ih naša vatra niti ih siječe naše gvožđe, kao da se svi divovi i šejtani bore sa njima…

Marijet je bila uvjerena u snagu odbrane, jer je Kuds grad kršćanstva, ostao je u rukama njegovih sljedbenika sto godina, a ne godinu ili dvije, a u Kudsu ima 60.000 najboljih vojnika krsta, vodi ih Balijan, a uređuje ih Patrirk Veliki. Ali, ovo iznenađenje ju je uplašilo i unijelo sumnju u njeno srce…

Počele su joj sukcesivno stizati vijesti, svaka gora od prethodne, i kada bi god prošla minuta, čula bi novu vijet o žestini i oštrini napada, o lomljenju odbrambenih naprava, dok joj nije došla vijest da su bijele zastave podignute na zidinama, i da je ugovoreno primirje, da izađe ko hoće iz grada u roku od četrdeset dana, a ko hoće da ostane, da ostane pod vlašću Salahuddina, i da mu grad otvori svoja vrata, i da se plati za svakog ko želi otići deset dinara, za ženu pet, a za dijete dva dinara. Marijet je ostavila svoj narod u šoku i izašla da traži svog voljenog muža, šetajući po tminama, kružeći oko zidina, gledajući kako pobjedonosne vojske ulaze kroz otvorena vrata, sa bakljama i dobošima, a ona svojom rukom stisnu dijete i nastavi koračati, dok ne stiže do mjesta bitke, kada naiđe na vodje krstaša, rasturene, spaljene, izmiješane sa tijelima vojnika, isječenih zglobova, pa se njena duša ispuni strahom i jezom, požele da se vrati, ali se savlada i nastavi da hodi. Tražila je svog muža, i nije mogla da se vrati dok ga ne sretne ili sazna vijest o njemu, a oko nje je bilo puno ljudi i žena koji tragaju kao što ona traga, za rođakom ili prijateljem, što je odslikavalo golemu nadu, nadu narodne krstaške domovine, na koju se ona navikla, a koja je umrla… zatekla je poprištu bitke samo leš te domovine… vidjela je zemlju kako se vraća narodu koji ne vjeruje u Isusa i njegovu majku… To ju je rastužilo kao što ju je rastužio gubitak njenog muža, te se time udvostručila njena nesreća. Pokušala je da prepozna lica ubijenih, od njenih voljenih i njene porodice, ali nije uspjela, nije mogla vidjeti ništa od mraka i od onoga što ih je pogodilo od deformisanosti i promjene. Prikazao joj se cijeli dotadašnji život koji je tako naglo zamijenio novi život, život straha, bojazni i nesreće, o kojem ne zna ništa, niti zna ona ni neko od njenog naroda kakav će biti njegov kraj u sjenci nove vlasti. U tom trenutku sjeti se onoga što joj je rekao njen muž o strahoti ovih osvajača, i kada pomisli na svog muža kao da joj srce iskoči iz prsa, i poleti za njegovim tragom. Razmišljala je o njemu, koja ga zemlja nosi? Koje ga nebo natkriva? Da li je on ubijen, pa je njegovo lijepo tijelo raskomadano i… nije mogla da nastavi koračati zamišljajući ovakav prizor, pa je zatvorila svoje oči, na kojima se stvorio sloj od suza, i osjeti kao da joj srce pliva u tuzi prema njemu. Stisnula je dijete na svoje grudi ljubeći ga jako i željno, kao da prosipa u ove poljupce svoju tugu i osjećanja, sve dok dijete nije povrijedila, pa je povikalo i zaplakalo… Pohitala je bježeći od svih ovih scena, i nije mogla da zamisli kako će se sve promijeniti usljed ove brzine. Zamislila je ponekad da je u snu, i da će se probuditi i vidjeti sve kako se vratilo onako kako je bilo, ali stvarnost… kako ju je samo brzo suočila sa ovom zamisli, rastjerujući pred njenim očima…

Najviše ju je plašilo i unosilo bol u srce okretanje ljudi od nje i uskraćivanje pomoći, jer je ova crna nesreća svakog okupirala samim sobom, pa kao da je dan proživljenja, u kojem svako govori ’’ja…’’ (…)

Vraćajući se sa poprišta bitke, razmišljala je o prethodnoj noći koja je počela trijumfom i slavom, ljubavlju i zajedničkim susretom voljenih, a zatim se završila gorkim neuspjehom, destruktivnim porazom i dugotrajnim rastankom. Nije razumjela kako može  u trenutku da padne tvrđava koja je tu stajala sto godina, i kako može jedan čovjek da sruši ono na čijoj gradnji su sarađivali svi Evropljani. Zar je muslimanski vođa ravan na vagi svim kršćanskim kraljevima i vođama zajedno? Pa kako tek onda kada bi se svi muslimani udružili? Kako onda kada bi ovi ratovi bili u danima hilafeta kada su sva njihova kraljevstva bila jedno kraljevstvo koje se protezalo od Kine do srca Francuske?

Zatim je počela da pita svakog koga stigne o svom mužu, ali joj niko nije stajao niti odgovarao, a kada bi srela nekog plemenitog od njih, mehkog srca, pa ga upitala, sažalio bi se nad njom, ali njegov odgovor ne bi bio osim ’’Ne znam“. Pojavio se mjesec, iznuren, tanak, provirujući između oblaka, pa baci na to mjesto mutnu i tužnu svjetlost i učine da dunjaluk izgleda poput lica bolesnog i umirućeg. Vidjela je komad ljudskog mesa pomiješanog sa blatom, kroz koje se vidi pozlaćeni štit, iz kojeg strše polomljene strijele i sablje, pa ju je rastužilo razmišljanje o ovim smrdljivim leševima koji su ujutru bili plemeniti junaci koji su koračali obećanom zemljom, bili su tvrđava krstaša i ograda njihova. Zatim se vratila potrazi za svojim mužem i gledanju u lica, dok nije pored nje prošao starac koji je saosjećao sa njom i volio njenog muža, pa se sažalio, uzeo je za ruku i odveo sa ovog polja, a nesreća je slomila njenu želju i ostavila je da šeta kao da je u snu, pa je pratila starca i išla sa njim, pitajući ga šapatom, kao da priča sama sa sobom:

’’O oče, da li si vidio mog muža?’’ On nije želio da joj kaže ono što mrzi, pa je promijenio temu i zabavio je nečim drugim mimo onoga što ga je pitala, ali ona nastavi: ’’A šta misliš da će uraditi sa nama, o oče? Da li će oteti moje dijete da jedu njegovo meso pred mojim očima?“ Starac joj na to reče: ’’Ko ti je rekao ove laži, doista su muslimani plemenit narod, posjednici časti i velikodušnosti, i doista je njihov kralj Salahuddin najbolji kralj od svih kraljeva zajedno.“ I nastavio je da joj govori o onome što zna od svojstava muslimana, a ona ga je slušala zapanjena, ne razumeći i ne vjerujući u ono što joj govori. Zatim je on rekao: ’’I kada bi nas zaklali, i dalje ne bi bili agresori, već bi bili izjednačeni sa nama, jer doista mi kada smo došli u Kuds prije sto godina, pobili smo ih u njihovim kućama i ulicama i džamijama, i gdje god smo ih našli, sve dok se nisu počeli bacati sa zidina da bi se spasili od nas, i dok broj onih koje smo ubili nije dostigao 70.000, i nije se naše srce sažalilo, niti je jezik zanegirao…

Osvanulo je jutro, a ona ne prestaje tražiti i tragati, a dijete u njenim rukama doziva: ’’Oče’’, u svakom trenutku podsjećajući je na njega. Doista je riječ ’’oče’’ najljepša riječ na dunjaluku i otvarač svih jezika i njihova majka. To je prva ljudska riječ koja poteče na jeziku djeteta, to je riječ čovječnosti, razlikuju se jezici, a ujedinjuju se u njoj. To je i riječ čistoće, jer njome govori dijete prije nego što zna šta je zlo i spozna šta je spletka. To je riječ slađa od ’’voljeni“, jer je od ljubavi ono što je pohvalno i pokuđeno, a što se tiče očinstva, pa ono je svo hajr, i ljubav je veza koju čini čovjek, a očinstvo je dar od Allaha.

Marijet nije mogla vidjeti u ovom jutru ništa drugo osim vatre koja prži njeno tijelo, i sječiva kako ga siječe, pa joj se muka povećala. Požurila je svojim komšinicama, sastale su se i gledale šta se dešava: Kuds se trese od jednog uzvika, oko kojeg su se okupili krugovi muslimana i kršćana, uzvika ’’Allahu ekber’’, a ovi jecaju i plaču. One pogledaše, kad jedan od osvajačkih vojnika, uzdigao se na Kubbetu-s-sahra, pa spustio zlatni krst, onaj koji je tu bio blizu sto godina, i za kojeg su mislili da će ostati do Sudnjega dana… Došle su im vijesti o onome što rade muslimani u gradu, pa su počeli da se čude i nisu mogli da povjeruju, da muslimani nisu nikog uznemirili, i nisu oteli imetak, i da ko je želio da ode, platio bi ono što su se dogovorili i ponio bi šta hoće i otišao, i da kršćani prodaju ono što žele od svojih ukrasa na pijacama, a muslimani ih kupuju po njihovim cijenama, i da mogu da odlaze i dolaze sigurni i mirni, i nisu vidjeli osim hajra, čovječnosti i nježnosti. Vidjeli su da su muslimani narod koji ima civilizaciju, nisu zvijeri niti ljudožderi, i rečeno im je o onome što su uradili u haremu, iznijeli su iz njega sve ono što su uveli kršćani i vratili ga u prvobitno stanje, i unijeli su minber koji je napravio Nuruddin, šehid, da se na njemu stoji u tom džamiji, pa su ga postavili u haremu, i sa njega je držao hutbu njihov hatib na dan Isra’a…

U tom trenutku dođe im svjedok tih događaja koji im opisuje ono što je vidio i čuo u mesdžidu, pa reče: ’’Ušao sam, i niko mi nije zabranio, niti me je pitao ko sam, pa sam se pomiješao sa muslimanima, a oni svi sjede na zemlji, ne razlikuju se njihova mjesta, niti se njihov vođa izdvaja od bilo koga od njih. Njihovi dijelovi tijela su skrušeni, a njihovi pokreti smireni, sebe su potčinili Allahu, pa sam im se čudio, kako su džinovi u bitkama, šejtani na danu borbe, kako su se promijenili tamo poput skrušenih monaha. I vidio sam hatiba kako se uspeo na minber, pa je održao hutbu, koja da je bačena na pustinjski pijesak, pomjerio bi se i postali bi od njega konjanici i išli bi dok ne bi osvojili Zemlju, a da su ga čule gluhe stijene, procvjetao bi u njima život i pokrenula duša, i ove ljude neće pobijediti niko dok su muslimani, makar se nad njima sakupile sve zemlje svijeta, jer je snaga imana jača u njihovim dušama od svake snage. Njih ne plaši ništa, jer se ljudi plaše smrti i bježe od nje, a ovi ljudi vole smrt i žele da umru. Nikako ne može naš narod biti vlasnik ovih gradova, kažem vam, jer znam ovaj narod i govorio sam njihovim jezikom i obraćao im se, i znam njihovu vjeru i prirodu. Nikakve nade nema za nas u ovim gradovima, spustili su krst danas, pošto je tu bio sto godina, i neće se vratiti, neće se uzdizati nad ovim kubetom osim muhammedanskih parola, a ne kršćanstva ili judaizma. Doista svaka tačka u ovim gradovima okreće se kada se desio veliki događaj kod Hittina, i svako dijete među njima će postati Salahuddin, i naš narod neće proliti krv iz njihovih vena, i neće ih ubijati nemoćne.’’

Pogledala je Marijet, kad ono njen narod dijelom izabrao ostanak u sjeni zastave islama jer su vidjeli u njenim sjenama pravdu, sigurnost i uputu, uz civilizaciju i napredak i bogatstvo, a drugi dio je želio otputovati iz grada, pa je ona izabrala da bude sa ovom skupinom ne bivajući prisiljena od strane muslimana. Sunce istine razbilo je tmine iluzija i raširenu laž koju je čula o njima u pričama, ali nije mogla da ostane sama u gradu koji je cijeli podsjeća na njenog muža, njenu ljubav i sreću koju je izgubila…

Išla je karavana i osvrnula se Marijet, ostao je ovaj voljeni grad u njenom srcu, svet kod nje, grad u kojem je rođena i nije znala za drugi grad osim njega, pa je pogledala u mjesto zlatnog krsta koji je sijao poput sunca u njenom srcu, ali ga nije ugledala. Osjeti da je ostavila svoje srce u ovom gradu koji je pripadao njenom narodu, pa je postao njenog neprijatelja, u kojem je ostao njen muž, ne znajući u stomaku koje ptice ili čeljustima koje zvijeri je postao njegov kabur… u njemu su ostale uspomene njenog djetinjstva i ostaci njene sreće i ljubavi, ali se ipak radovala izlasku iz njega, dok više nije vidjela ono što je svakog dana podsjeća na njen gubitak, i pridružila se gradovima njenog naroda i milleta. Išla je, ploveći u mislima, zamislila bi svog muža kako hodi sa njom u trijumfalnoj koloni pod zastavom krsta, pa je zaplakala i njeno se naricanje pomiješa sa naricanjem drugih žena oko nje, koje su plakale za onima koje su ostavile od zarobljenika i ubijenih. Vojnici ih tada zaustaviše, pa zašutiše od staha, te stadoši i bijahu ubjeđene da će propasti, pa ih vratiše, kad u dolini grupa muslimana među kojima je starac na svom konju, i nisu se plašile Marijet i njeno društvo osim njihovog govora: ’’Ovo je Sultan. Ovo je Sultan, ovo je ’strašni’ Salahuddin, ’ljudožder’, ’koji pije krv’.’’ Počela je pažljivo gledati u njega, ali nije vidjela tragove zvijeri, grabljivca, niti je vidjela očnjake niti kandže, i nije vidjela osim dostojanstva, svjetlosti i veličanstva. Pa kada stadoše kod njega, on reče: ’’Šta želite?“ ’’Naši su ljudi zarobljeni, naši muževi…“, reče jedna žena… Pa povikaše i zaplakaše, a zaplaka i Sultan iz milosti prema njima, te naredi da se oslobode zarobljenici koje su tražile, i dade im jahalice, hranu i novac… Kada je Marijet vidjela svog muža živog i zdravog, zaboravila je tugu i poraz i bacila se njemu u naručje, ne bojeći se da će je vidjeti ljudi, jer je plemenitost Sultana učinila da se svako pozabavi svojom srećom. Zatim je koračala putem sa ovim imigrantima koji nisu išli samo putem, jer su ga prepunili tako da nije mogao vidjeti prvi posljednjeg, pa kao da je put rijeka puna vode od izvora do ušća, rijeka tuge i radosti, poraza u bici i trijumfa zbog susreta sa voljenima, mržnje prema pobjednicima i zahvalnosti prema njima zbog dobročinstva. Osjetila je Marijet u svom srcu priznanje veličine ovog čovjeka dobročinitelja, i vidjela je kako se humanizam, istina i plemenitost ogledaju u njemu, a nije to vidjela ni u kom od ljudi iz njenog naroda. Skoro da ga zavoli, ali u njenom srcu je upozorava njena vjera i ono što je znala o islamu, pa bi zastala i pokušala da se sjeti ijednog zla ovog čovjeka i njegovog naroda, što će povratiti njenu mržnju prema njima, ali nije ga našla… Počela je da upoređuje između njega i Patrirka ’’Velikog“, koji je izašao sa karavanom pošto je opljačkao bogomolje i njihove riznice, i crkve, pa je ponio sve što je u njima i nije dao od ovog imetka nikome ništa, niti se mogla naći slabašna žena da hodi pored njega, niti stari čovjek, pa se je sjetila onoga što je čula kako ga je Sultan pustio da izađe sa ovim imetkom, s tim da mu je postavio uslov da izađu sa svojim imecima, a ne sa imecima crkvi, i sjetila se je šta je radio njen narod od kršenja ugovora i pronevjere emaneta, pa je poželjela da je muslimanka, ali ovu želju nije javno izgovorila, već ju je prigušila u svojoj duši.

Plovila je ova ljudska rijeka noseći najzapanjujuće prirode ljudi i najčudnije kontradiktornosti, pa u njoj ima majčinske milosti i njihovog davanja prednosti nad samima sobom, ali ima i sebičnosti bogataša i njihove osornosti, u njoj je i strpljenje i očaj, iskrenost i prevara, a u njoj je i Patrirk ’’Veliki“ koji je mislio da je Mesihov zastupnik na Zemlji da pomaže siromašne i bude asketa na dunjaluku, a zatim sam jede Allahov imetak i okreće se od siromaha i potrebnih.

Išla je ova karavana napuštenim putevima i tragovima zvijeri, i nije voljela da bude u islamskim gradovima, a destinacija joj je bila Tripoli. Pošto stiže uz veliki trud i muku, ostavljajući na putu žrtve gladi i umora koji su umrli iako su u karavani bili bogataši puni zlata, iako je u njoj bio Patrirk koji nosi stotinu hiljada dinara od Allahovog imetka…

…Pošto stigoše, vođa grada zaključa zidine karavani pred licem i odbi ih, a zatim posla svoje ljude koji pokradoše ono što bijaše kod nje, te im se suprotstaviše junaci i vitezovi karavane da ih odvrate, boriše se sa njima i pobiše ih, a među ubijenima bio je i Marijetin muž.

Oni koji preživješe izgubiše se u divljini kao što se u dubinama mora gubi brod, a većina ih se vrati u svijet sigurnosti, čovječnosti, plemenitosti, u svijet muslimana… Marijet je bila sa izgubljenima, hodala je sa njima, a osjećaj joj zamro, osjetila oslabila i nije mogla ni o čemu da razmišlja. Nastanila bi se gdje bi i oni, putovala bi gdje bi i oni putovali, a jela bi ako bi je nahranili, šutjela ako bi je ostavili… kao da se sa njenim razumom pomiješalo, ili kao da ga je dodirnulo ludilo. Kad su stigli to zidina Antakije, njeni stanovnici su ih izbacili i odbacili.

Potom su se vratili u gradove islama, a bili su ubijeđeni da na Zemlji nema plemenitijeg, niti boljeg naroda od ovog, kojeg je podučio Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, šta je to ljudskost…

Što se Marijet tiče, ostala je na svom mjestu odsutna, kao da ne vidi i stvari ne poima, te ka njoj priđe mladić iz Antakije, iz njenog naroda, uze joj ruku i utješi je, pa ga je pratila i putovala sa njim, sve dok je ne prihvati njegovo mjesto na obali mora, te pade od umora i iscrpljenosti u san…

Probudi je buka oko nje, te se osvijesti i ču glas čovjeka kako govori svome drugu: ’’Nećemo pustiti da ona bude samo za tebe, ona je doista najljepša žena koju smo našli.’’ Pa mu reče prvi: ’’Ali ona je moj ulov… ja sam je ulovio.’’ Marijet je razumjela kako je razilaženje oko nje, oko njene časti i čestitosti, te joj se povrati razum i sjeti se svega što je bilo i shvati da je izgubila svog muža i zaštitnika i rasrdi se zbog svoje nemoći. Reče im: ’’Teško vama, zar je ovo vaša čovječnost i ljudskost? Zar je ovo vaša vjera, o Evropljani???“

Nasmijaše se i prasnuše u grohotan smijeh, pa se ona još više rasrdi i povika im: ’’Kojim jezikom da vam se obratim? Jezikom vjere, a vidim vas ateiste, nevjernike? Jezikom ljudskosti, a vi ste samo zvijeri u koži sinova Ademovih? Jezikom čovječnosti, a nju ste izgubili i njene granice zaboravili? Teško vama, zar se ne stidite da ovi muslimani budu sažaljiviji prema vašim ženama od vas i veći čuvari vaše časti od vas, i da budu plemenitiji i dosljedniji oporuka Gospoda Isusa? Ne, vallahi, niste ni Mesihovi, ni Muhammedovi, vi ste šejtanovi! Oni su ti koji su spojili Mesiha i Muhammeda, oni su posjednici vrlina i nosioci časti i slave, oni su srž ljudskosti! Vi ih nećete pobijediti! Nećete uzeti vašu svetu zemlju iz njihovih ruku nikada! Nikako! Oni su joj preči, jer su od vas bolje dosljedniji principa Mesiha… Oni imaju ljudskosti i doista njima pripada budućnost, njima pripada slava i trijumf! A vama pripada prokletstvo! Vama pripada propast i poniženje!“

Od njih je dobila samo utopljenost u smijeh, te se okrenu oko sebe i ne nađe pomagača. Gdje je pomagač na putu istine, branitelj časti u zemlji u kojoj nema muslimana? Vidjela ih je kako su joj prišli, zacrvenjelih očiju, te je obuze ludilo i baci svoje dijete u jamu, a potom i sebe…

Na površini morskoj pojaviše se dva mjehurića, u kojima je crveno prokletstvo koje je izašlo iz njenog zapaljenog srca na ove uljeze Palestine. I more opet postade mirno…

Spustiše se zavjese na priču koja se uvijek ponavlja od naše strane, i od strane ovih zapadnjaka: priča o plemenitosti kojoj ni more nije ravno u njenoj veličanstvenosti, i priču o zlobi čiju prljavštinu ne ispire more i od čije se sramote ne može očistiti Zemlja…

Prevedeno iz knjige Šejha Ali Tantavija, “Priče iz historije”, str. 25., Darul-Minare, Džidda, 1996.

Komentariši